Kategorije
Broj 14 Postdoktorand Prezentiram Alumnija

Srinath Krishnamurthy: “Iako možda nemaš resurse da bi odgovorio na neko pitanje, definitivno imaš resurse da bi ga postavio”

🕒 25 min

Danas mi je zadovoljstvo predstaviti vam još jedan intervju, ovaj put sa Srinathom Krishnamurthyjem. Srinath je vodio biokemijski projekt na Ljetnoj školi znanosti 2018. zajedno sa svojom suprugom Sindhujom. Sada dovršava postdoktorat iz biofizike, a bavi se kompleksima membranskih proteina.

Krenimo nešto drukčije nego inače. Uvijek je teško smisliti dobar način da bismo sami sebe predstavili pa bih htjela postaviti malo preciznije vodeće pitanje: ako bi se trebao predstaviti nekome novome, što nikako ne bi htio ispustiti?

This image has an empty alt attribute; its file name is Profile-pic.jpg
Srinath Krishnamurthy, PhD
Postdoktorand biofizike
KU Leuven, Belgija

S3 2020 voditelj projekta
S3 2018 voditelj projekta

Jedna od stvari koje cijenim u svome životu jest to što sam se puno selio. Volim to spomenuti na neki način jer govori ljudima da ću se, neovisno o tome odakle su, potruditi razumjeti njihovo stajalište. Boljim riječima, u svrhu predstavljanja, rođen sam u Indiji, odrastao u Indoneziji, onda se vratio u Indiju, doktorirao u Singapuru, pa došao u Europu… Prešao sam dosta toga. Brojao sam jednom, mislim da sam u dvanaest godina školovanja polazio desetak različitih škola. Glavna stvar koju volim spomenuti jest da sam zbog takvih iskustava otvoreniji i spremniji prihvatiti ljudske različitosti.

To je divna karakteristika. Spomenuo si da si živio na nekoliko mjesta tijekom djetinjstva. Ima li nekih priča za koje bi rekao da su te posebno oblikovale?

Dakle, imam mlađeg brata s kojim sam vrlo blizak. Među nama su dvije godine razlike i ja sam uvijek glasio kao štreberastiji, a on aktivniji od nas dvojice – a bavili smo se istim sportovima, jedina je razlika bila u tome što sam ja nosio naočale. To je bilo to, ja sam postao štreber, a on sportaš. Bio sam vrlo nesretan kad sam tek dobio naočale, imao sam možda šest ili sedam godina. Mislim da me teta, ili možda majka, pokušala razveseliti tako što mi je rekla da su naočale prvi korak do postajanja znanstvenikom. Naravno, nadam se da to nije razlog što sam naposljetku postao znanstvenik, ali svakako se sjećam tog razgovora. Također sam mnogo čitao tada – ništa impresivno, bile su to knjige vrlo prikladne za moj uzrast – no to je bila još jedna aktivnost dostojna znanstvenika, ili mi je bar tako rečeno.

Spomenuo si da si se bavio sportovima. Kojima? Što si još volio raditi kao dijete?

Da, bio sam vrlo aktivan. Kao što sam rekao, često smo se selili. Prvo smo živjeli u jednom malom gradu u središnjoj Indiji. Mog je oca posao vodio svakamo pa smo se zato puno selili. Iz Indije smo se preselili u Jakartu, glavni grad Indonezije, istinski megalopolis. Ondje sam krenuo igrati badminton, indonezijski nacionalni sport.

Kasnije smo se preselili u maleno selo usred indonezijske prašume. Lokalna je škola imala možda svega četrdesetak učenika, od čega je četvero ili petero sačinjavalo moj razred. Bilo je nevjerojatno, prašuma je počinjala tik iza moje kuće. Jednom sam ondje izubio japanke u živom pijesku. Znaš kako je živi pijesak naizgled vrlo zastrašujuća i opasna stvar kad si dijete? Pa, jednom mi je stopalo zapelo u njemu (iako je to zapravo bila tek lokva) i otrčao sam kući, vičući kako sam skoro poginuo duž čitave duljine šume. Majka je kasnije sa mnom došla do tog mjesta i samo odmahnula glavom kad je vidjela da je taj živi pijesak bio toliko plitak da ne bih ni samo glavu mogao potopiti u njemu. Bilo je mnoštvo takvih malih anegdota, zbog čega se tog dijela života sjećam kao osobito zabavnog. Međutim, kako smo bili toliko izolirani, nismo imali terene za badminton. Stoga sam krenuo igrati tenis, sportovi s reketima činili su mi se zamjenjivima u to vrijeme. Dvije godine kasnije vratili smo se u Jakartu pa sam se vratio na badminton. Neko sam vrijeme igrao i nogomet – recimo samo da su se moji roditelji dobro potrudili da brat i ja budemo dovoljno izmoreni do večeri da ne proizvodimo previše buke.

Što se tiče ostalih interesa, majka me pokušala uvesti u glazbu, ali to nije bilo nešto što sam mogao poštivati u toj dobi. Sjediti unutra usred popodneva dok su sva ostala djeca vani, nisam to mogao. Jako mi je dugo trebalo da se sam krenem baviti glazbom, tek u kasnim dvadesetima. Skroz samostalno, doduše, ne sviđa mi se struktura glazbenog obrazovanja.

Zanimljivo je da nisi volio struktrurirane aktivnosti niti boravljenje unutra, s obzirom da većina ljudi vidi znanost kao vrlo strukturiranu, (većinski) unutarnju aktivnost. Je li ti općenito draže učiti bez nametnute strukture?

Slažem se da struktura nekad ograničava kreativnost, ali vjerujem da je kombinacija slobodnog i strukturiranog učenja najbolja opcija. Dobro je početi s jednim i prijeći u drugo. Recimo da kreneš učiti samostalno. Što god da je u pitanju, vjerojatno ćeš nekad doseći plato nakon kojeg će ti biti potrebno stručno izučavanje. Ako pak uđeš preduboko u strukturu, učenje gotovo da postane obveza, zbog čega udariš u sasvim drugu vrstu zastoja – više ne uživaš. Danas je ipak mnogo lakše samostalno učiti nego prije. Međutim, kad jednom dođeš do točke u kojoj tvoje vlastito znanje jednostavno nije dostatno, pronalaženje učitelja sljedeći je korak. Volim to koliko je ovih dana jednostavno samostalno pronaći odgovor na bilo koje pitanje. Čak i ako imaš deset godina i zanima te nešto blesavo, možeš to sam istražiti. Ne moraš ni pronaći točan odgovor, doduše – potraga je zabavni dio, zar ne?

Obrazovanje i karijera

Čini mi se da si imao mnoštvo različitih interesa. Je li te nešto specifično navelo da se odlučiš za jedan glavni?

Većinu odluka o tome čime ćeš se baviti donosiš u specifičnim točkama u životu. Kad kreneš u srednju školu, moraš okvirno odlučiti koje te područje najviše zanima. No, u Indiji – bar onda kad sam ja ondje odrastao – morao sam izabrati STEM. To se smatralo primjerenim interesom za dobrog učenika. Zbog toga mi je ta prva odluka bila jednostavna.

Klima oko izbora studija nije bila mnogo drukčija. Ako sam htio odraditi preddiplomski u Indiji, morao sam krenuti na inženjerstvo neke vrste jer su se nudile mnoge dobre opcije. Dobri znanstveni studiji bili su previše kompetitivni jer ih nije bilo puno, što znam da se promijenilo otkad sam se ja prijavljivao na sveučilišta. Ali ja sam jako volio biologiju. Zbog toga sam razmatrao medicinu, ali to je još luđe kompetitivno područje. Nisam bio ni blizu razine potrebne za upad. Stoga sam izabrao industrijsku biotehnologiju, koja je strukturirana inženjerski, ali s fokusom na biologiju. Zapravo, u to je vrijeme bilo mnogo problema s vodoopskrbom na područjima oko mene, pa sam htio nekako pomoći s time. Studij koji sam izabrao bio je dobar početak takvog puta. Međutim, kad je krenulo, nekoliko vrlo dobrih profesora zaintrigiralo me pojedinostima svojih predmeta i navuklo me na znanost.

  • Srednja škola: 2003. – 2005., Bharatiya Vidya Bhavan, Coimbatore, Tamil Nadu, Indija
  • Preddiplomski, industrijska biotehnologija: 2005. – 2009., Alagappa Chettiar College of Technology, Sveučilište Anna, Chennai, Tamil Nadu, Indija
  • Doktorat, biokemija i biofizika:  2009. – 2014., Nacionalno sveučilište u Singapuru, Singapur
  • Postdoktorat: 2014. – 2015., National University of Singapore, Singapore
  • Postdoktorat, FWO MSCA: 2016. – 2019., biofizika kompleksa membranskih proteina, KU Leuven, Belgija
  • Trenutno: 2019. – danas, Research Fellow, biofizika kompleksa membranskih proteina, KU Leuven, Belgija

Možeš li istaknuti nešto specifično zbog čega si naposljetku izabrao znanost?

Tijekom prve godine studija nisam bio nimalo dobar student. Skroz otvoreno, nije mi bilo stalo jer su još bile sve inženjerske teme. Na drugoj sam godini slušao organsku kemiju kod jednog vrlo dobrog profesora. Jedna od prvih stvari koje je rekao kad je ušao u dvoranu bila je rečenica koja je imala velik utjecaj na mene – dapače, koristio sam je na početku motivacijskih pisama kad sam se kasnije prijavljivao na doktorat. Rekao je da “u alatnoj kutiji života” postoji samo 20 aminokiselina te da one vladaju kemijom života. Naravno, ta rečenica mnogo toga ispušta, ali u principu je sasvim istinita. Čitava biokemija zasnovana je na tek 20 molekula, i to ne osobito posebnih. Još je me jedna stvar impresionirala, a to je da, ako želimo ubrzati neku reakciju, vjerojatno trebamo postići visoke temperature i tlakove – ili možemo ubaciti enzim. On obavi isti posao na sobnoj temperaturi i pod normalnim tlakom. To me stvarno oduševilo. Tada sam znao da želim proučavati kemiju života.

S obzirom da si izvorno planirao krenuti u praktičnije područje, kako si odlučio napraviti doktorat? Možeš li opisati kakvo ti je to bilo iskustvo?

Bilo je tu pritiska okoline. Zbog kolega i želja svojih roditelja morao sam birati između diplomskog i doktorskog studija. Budući da sam bio dovršio četverogodišnji program, mogao sam odmah nakon preddiplomskog krenuti na doktorat u SAD-u ili Singapuru. Dosta mojih prijatelja išlo je u Singapur, a znao sam i da bi me to smjestilo bliže roditeljima, koji su živjeli u Indoneziji, pa sam odlučio bar probati. Radio sam na nekim projektima da si poboljšam životopis, što je također bilo izrazito zabavno, te sam naposljetku upao na doktorski studij u Singapuru. Zapravo sam imao dosta sreće jer nisam bio ni približno najbolji student na godini, bio sam sasvim prosječan. Mislio sam da su kriteriji za upad na diplomski studij manji pa sam se htio prijaviti na diplomski i kasnije prijeći na doktorski studij. Srećom, dvojica profesora s Nacionalnog sveučilišta u Singapuru kod kojih sam se prijavljivao došli su na konferenciju u Indiji i tražili su studente – a ja sam znao točno o čemu pričati s njima! Nagovorili su me da se ipak prijavim na doktorat.

U Europi se doktorandi najčešće pridružuju labosima koji rade na nekom projektu. U Singapuru se pridružuju čitavom doktorskom programu i rade takozvane rotacije, što znači da provode vrijeme u dvama ili trima labosima tijekom nekoliko mjeseci. Istovremeno se slušaju predavanja i podučavaju studenti preddiplomskih studija. Ja sam se stoga pridružio postdiplomskom programu i nekoliko laboratorija. Biranje labosa bilo je zanimljivo iskustvo. Jedan voditelj projekta nije uopće sa mnom pričao o znanosti, već samo o broju radnih sati koji je očekivao od mene svaki tjedan, što nije bilo obećavajuće. Na kraju sam se pridružio vrlo malom laboratoriju koji je vodio mlad profesor, on je sam došao na odsjek tek dvije godine prije mene. Prezentirao nam je svoj rad i zainteresirao me jer sam već bio upoznat s instrumentima koje je koristio. Bio je iznenađen što mi se taj tip rada sviđao! Odradio sam rotaciju ondje i ispostavilo se izvrsnom suradnjom.

This image has an empty alt attribute; its file name is PhD-graduation-1024x768.jpg
Srinathova dodjela doktorata.

Jako mi je drago. Koji je to bio instrument? Vjerujem da se još uvijek baviš nečim sličnim. Možeš li nam reći malo više o tome?

Dio znanosti proteina koji ja proučavam zove se biofizika, a trudi se razumjeti molekularne procese iz fizikalne perspektive. Ja sam stručnjak u tehnici koja se zove masena spektrometrija. Koristim instrument koji se zove maseni spektrometar, a služi mjerenju mase odabranih spojeva. To je zapravo ono čime ti na sigurnosnoj provjeri u zračnim lukama pretražuju torbu za opasne, obično eksplozivne spojeve – uzmu bris njena sadržaja i traže posebne mase.

Masenim spektrometrom možemo izmjeriti mase proteina. Zato također možemo naći masu nekog enzima, katalitičkog proteina, što nam u nekim slučajevima daje informaciju o njegovu obliku; ili možemo kemijski modificirati protein i tako mu promijeniti masu, imajući njegov oblik na umu. Kad god krenemo pričati o obliku proteina, pričamo o strukturi. Struktura proteina određuje njegovu funkciju. Ako mu uništiš strukturu, uništiš mu i sposobnost da radi svoj posao. To vidimo u neurodegenerativnim bolestima, kad se pogrešno oblikovani proteini krenu lijepiti jedni za druge i formirati takozvane plakove. To je tek jedan primjer. U suvremenoj se biologiji mnogo truda, vremena i energije ulaže u razumijevanje oblika proteina.

To ima mnoge primjene. Možemo, na primjer, razmisliti u virusima. Jedna od stvari koje virus mora raditi jest upakirati svoj genetski materijal, što nije jednostavna stvar. Njegova RNA ili DNA toliko je gusto upakirana da se zapravo treba primijeniti sila kako bi se to postiglo. Nameće se pitanje toga kako sila uopće može djelovati na nanometarskim skalama. Postoje proteini koji to rade, i to tako što doslovno uguruju genetski materijal kamo treba. Za to moraju djelovati vrlo visokim tlakom. Taj je proces sasvim mehanički, iako ga napaja kemijska energija. Ono što treba preuzeti iz cijele priče jest da proteini ne sjede na mjestu, već se gibaju da bi radili svoj posao – plešu. Taj molekularni ples ono je što ja proučavam. Koristimo kemijske oznake da bismo naučili kako su proteini strukturirani i kako se gibaju. Oznake mijenjaju masu proteina na različite načine, ovisno o mnoštvu faktora. Vjerojatno možeš zamisliti da oznaka lakše može “ući” u protein koji se puno miče, što znači da će se takvom proteinu masa jako promijeniti. S druge pak strane, dijelovi proteina koji su tako gusto namotani da oznaka ne može uopće ući neće doživjeti nikakvu promjenu mase. Tako variramo postupak i spajamo sve dobivene informacije da saznamo kako se neki protein giba dok obavlja svoju funkciju.

Zvuči kao vrlo zanimljiv posao. Iako se nisi odmaknuo daleko od onoga čime si se bavio tijekom doktorata, otišao si dosta daleko od Singapura, skroz u Belgiju. Što te dovelo do radnog mjesta na kojemu si sad?

Kad sam dovršio doktorat u Singapuru, postajao sam nemiran na neki način. Htio sam otići nekamo drugamo. Tome je doprinijela želja da odem u neko znanstveno središte, a koju je dijelila Sindhuja, moja supruga, koja je tada također dovršila svoj doktorat. Mislili smo da ćemo tako imati najbolje šanse baviti se zanimljivim znanstvenim radom umjesto da stalno pristajemo na kompromise. Izbor nam je u principu bio između Europe i SAD-a. To nam je davalo najbolju kombinaciju korištenja engleskog jezika i razvijenih znanstvenih centara. Većina pozicija koje su mene zanimale bila je u Njemačkoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i Belgiji. Bio sam na nekoliko razgovora i naposljetku primijetio vrlo sukladan odnos sa svojim trenutnim mentorom. Činilo mi se da iskreno poštuje i razumije moja razmišljanja i ideje. To je bio najveći doprinos mojoj konačnoj odluci, zbog čega sam na kraju izabrao Belgiju.

Što si tražio u pozicijama na koje si se prijavljivao?

Htio sam istraživati kompleksnije sustave. Osobito me zanimala jedna posebna klasa molekula, membranski proteini. Oni ne plivaju slobodno, nego su ugrađeni u različite slojeve staničnih membrana. To eksponencijalno povećava kompleksnost. Laboratorij kojem sam se pridružio već je imao dobro istražen membranski sustav. Već su bili proučili dosta čiste biologije, što je meni dalo prostora da se bavim biofizikom bez potrebe da uz to radim i osnovnu mikrobiologiju, što mi ne bi bilo ni približno jednako privlačno.

Vjerujem da bi se dosta ljudi moglo stvarno zanimati za tvoj rad, ali bi im također mogao biti jako stran. Većina srednjoškolaca ne uči mnogo o ovome osim ako krenu sami istraživati. Postoje li neke knjige ili drugi materijali koje bi preporučio za samostalno učenje o proteinima ili čak nečemu još uže povezanim s onime čime se baviš?

Neke mi padaju na pamet. Jedna knjiga koju možeš pročitati koliko god rano ili kasno u svom obrazovanju jest A Short History of Nearly Everything Billa Brysona. Ona je izvrsna za sve znanosti – ako ste znatiželjni, pročitajte je. Jedna me druga knjiga dosta inspirirala kad sam bio mlađi, a to je Survival of the Sickest Sharona Moalema. Ideja je da paraziti koji nas napadaju evoluiraju zajedno s nama kako bi nas mogli nastaviti nastanjivati. Na primjer, virus prehlade sjedi u gornjem dišnom putu i ispušta iritante koji nas tjeraju na kihanje. Dakle, efektivno vas je hakirala mala stvar bez mozga i pretvorila vas su svoje vozilo. Bilo je još mnogo primjera koji su me oduševili, tako da bih je stvarno preporučio. Još jedna knjiga, za koju bih pak jako htio da mi je bila dostupna mnogo ranije, jest The Gene Siddharthe Mukherjeeja. Daje uvod u molekularnu biologiju, a predivno je pisana, sama proza je prelijepa. Taj mi se skup čini kao dobar početak.

Izvrsno, hvala ti! Prije nego nastavimo, zanima me kako bi usporedio svoj doktorat s postdoktoratom? Postoji li nešto što bi rekao mlađemu sebi što si tek kasnije naučio? Ili, suprotno, postoji li nešto što si ranije naučio, a što ti otad pomaže?

Koristim istu tehniku, ali sasvim drukčije pristupam problemima. Ipak, rekao bih da je značajnije to što sam na samom početku doktorata mislio da znam stvari, kad sam došao svjež s preddiplomskog. Naravno da nisam imao pojma. To je postalo brutalno jasno kad sam polagao takozvani kvalifikacijski ispit. Dvije godine nakon početka doktorata, prezentiraš što smo napravio ispred svojih vršnjaka i komisije voditelja projekata. Ako ga uspješno položiš, korak si bliže dobivanju doktorata; ako padneš, prebacuješ se na diplomski program. Bio sam dotad odradio dovoljno posla, i to dobrog, ali pristupio sam previše uobraženo. Mislim da je komisija bila svjesna toga jer su me pitali vrlo dobra, teška pitanja. Način na koji su ih postavili zahtijevao je od mene da razmišljam van okvira čak i kad sam znao odgovor. Često nisam znao ni kako početi. Na samom kraju glavni je voditelj istaknuo da su me prečesto morali navoditi do odgovora umjesto da smo ravnopravnu raspravu. Sjećam se vrlo dobro što mi je rekao; rekao je da sam na razini tehničara i da, ako želim biti znanstvenik, moram razmišljati sam za sebe. Pustili su me, ali bio je to ozbiljan šamar za moj ego i točno ono što mi je trebalo.

Najbolja stvar koju sam dobio iz tog susreta jest mnogo poniznosti, koju sam nastavio njegovati kasnije. Polako sam krenuo poštivati tuđa stajališta i načine razmišljanja, kao i činjenicu da nisam znao dovoljno. Kad sam postao postdoktorand, moglo me se nazvati stručnjakom. Nije više bilo pitanje toga hoću li naučiti nešto više o tehnici, već toga kako ću je iskoristiti da se bavim znanošću. Tu sam kretao od nule, ali nisam bio samouvjeren kao prije i naučio sam biti u redu s time. Naučio sam ostaviti ego na vratima.

Hvala ti što si podijelio tu priču, vjerujem da je bila važna životna lekcija. Za kraj ovog dijela intervjua, postoji li prirodni sljedeći korak za tebe? Planiraš li ostati u akademskoj zajednici?

Na trenutnoj sam poziciji već kojih pet godina, tako da sam prikupio sve podatke koji mi trebaju i sad samo objavljujem radove. Ove sam godine samo pisao, a tako će ostati sve do prosinca. Nakon toga otvoren sam bilo čemu. Već sam istražio dobar dio svojih interesa pa nisam sasvim odlučan postati voditelj svog projekta. Prije COVID-a bio sam puno sigurniji da je to ono što želim, ali pandemija je u meni probudila poriv da istražujem druge stvari. Isprobat ću ipak nastavak akademske karijere, vidjeti kako se osjećam, ali razmišljam i raditi u struci. Također se pokušavam više usmjeriti prema nečemu što me već dulje vrijeme zanima, a to je popularizacija znanosti. Imam mnoštvo projekata na umu, ima toliko priča koje želim ispričati. Tipično nema mnogo prilika za učenje o proteinima. Takve su informacije obično zaključane u udžbenicima ili drugim knjigama namijenjenim studentima i stručnjacima. Razmišljam kako bih to mogao promijeniti.

Ljetna škola znanosti

Stvarno ti hvala, cijela tvoja priča – prošlost, sadašnjost i budućnost – ekstremno je zanimljiva. No, kad smo već došli do popularizacije znanosti, vrijeme je da se pozabavimo S3-jem. Kako si se pridružio Ljetnoj školi? Je li to bila laka odluka?

Jedno sam vrijeme radio s Nikolinom Šoštarić, imali smo nekoliko vrlo lijepih diskusija. Nedugo nakon preselila se u drugi labos, ali – vjerujem, upravo zbog naših razgovora – pitala me bih li sudjelovao na Ljetnoj školi znanosti 2017., koju je ona organizirala. Međutim, Sindhuja i ja smo se planirali vjenčati to ljeto pa sam znao da neću biti dostupan. Ipak, zvučalo mi je genijalno, pa sam je zamolio da me pita ponovno ako bude prilike. Tog je prosinca ponovno htjela razgovarati o Ljetnoj školi i dogovorili smo se otići na piće da popričamo. Srećom, Sindhuja je tada bila sa mnom u Leuvenu pa nam se pridružila. Znao sam da želim projekt o biokemiji. Sindhuja je imala puno dobrih ideja, ipak je bolja biokemičarka nego ja. Kasnije, dok smo hodali kući, Nikolina je zato pitala bi li i Sindhuja bila zainteresirana, a naravno da jest. Tako smo postali voditelji projekta na S3-ju 2018.

This image has an empty alt attribute; its file name is Leaf-collection-1024x683.jpg
Skupljanje lišća u Požegi.

Ja sam jedna od sretnika koji su mogli raditi na tom projektu, pa očito znam o čemu se radilo. Međutim, za one koji ne znaju, bi li ga mogao ukratko opisati?

Ideja je zasnovana na anegdoti koju sam vam ispričao kad smo tek počeli s projektom. Imao sam šest ili sedam godina i sjedio sam vani s bratom i rođacima. Moj je djed sjedio s nama. On bi nas često pitao neka pitanja, zašto ovo, zašto ono… Taj je put pitanje bilo: zašto je lišće zeleno? Malome meni to se pitanje činilo glupo, zeleno je jer je zeleno. Djed je rekao da postoji bolji odgovor – lišće sadrži nešto što ga čini zelenim. To je bilo prvo centralno pitanje našeg projekta. Sad, svi smo čuli za klorofil, ali slijedi drugo pitanje: zašto, onda, neko lišće mijenja boju svake jeseni? Što se dogodi sa zelenom?

Vrlo je jednostavno pitanje, ali omogućilo nam je da istražimo prvo koje pigmente lišće uopće sadrži, a zatim kako oni doprinose promjeni boje iz zelene u žutu, crvenu ili narančastu. Naravno, Ljetna škola odvija se, pa, ljeti, stoga nismo imali jesenje lišće na raspolaganju i morali smo improvizirati. Većinu sam vremena zapravo bio iznenađen time koliko su nam dobro eksperimenti davali točno one odgovore koje smo tražili. Htjeli smo istražiti i funkciju pigmenata koje smo pronašli. Opet, klorofil je slavan, ali htjeli smo istražiti i proteinske strukture koje okružuju pigmente, kao i čemu ti kompleksi služe listu.

Mogu ti reći da je projekt bio sjajno iskustvo. Kako je bilo iz tvoje perspektive? Ne samo projekt, već S3 kao cjelina.

Bilo je stvarno nevjerojatno raditi s tako motiviranim učenicima usred ljeta. Sindhuja i ja također smo se sjajno zabavili radeći na projektu. Prije nego ste se pridružili uspjeli smo testirati tek par stvari, tako da je često nama bilo jednako iznenađujuće i fascinantno da su stvari radile koliko i vama. Na primjer, odlučili smo pogledati svoje uzorke pod UV svjetlom, iz čiste zabave. Nikada prije nismo to probali – a radilo je tako dobro! Pokazalo nam je točno što smo očekivali, što smo znali u teoriji, ali svejedno nismo očekivali. Također sam obožavao rješavati probleme kad stvari nisu pošle po planu.

Naravno, kao mentor moraš stalno biti uključen. Dan bi počinjao u 8 ili 9 sati, a završio u ponoć, i tijekom takvih deset dana morali smo stalno biti mentalno uključeni. Kad god bi netko postavio pitanje – a svi su postavljali tako dobra pitanja – davanje odgovora s pola srca činilo se kao zapostavljanje dužnosti. Imao sam osjećaj da svako pitanje trebam vrlo ozbiljno shvatiti, što postane teško nakon nekog vremena, a to se definitivno vidjelo jer je nastajalo sve više i više slika mene kako spavam na nasumičnim mjestima tijekom pauzi što je kamp više napredovao. Ipak, bilo je tim više zabavno zbog toga.

Vjerujem da svake godine dobijete izvrstan skup učenika, ali još sam uvjereniji da su oni koji su bili iste godine kao i ja bili jednostavno fenomenalni. Dapače, kad ste vi krenuli postavljati pitanja o projektu, Sindhuja i ja smo se zabrinuli da će biti prejednostavan za vas. Pokušali smo smisliti načine da ga dodatno zakompliciramo jer smo se bojali da će vam biti lagano, da neće pomicati granice vaših sposobnosti.

Sve u svemu, bilo je inspirativno komunicirati s učenicima kojima je znanost toliko zanimljiva da im je zabavna. Jedan od vrhunaca mog boravka u Europi upravo je Ljetna škola znanosti.

Osjećaj je obostran, Sindhuja i ti bili ste besprijekorni mentori. Bi li rekao da je Ljetna škola korisno, a ne samo zabavno iskustvo?

Srce Ljetne škole, čini mi se, leži u snalaženju s onime što imaš na raspolaganju. Iako možda nemaš resurse da bi odgovrio na neko pitanje, definitivno imaš resurse da bi ga postavio. To je samo po sebi velik dio otkrića, možda i najbitniji dio. Toliko revolucionarnih saznanja proizašlo je iz zaobilaženja granica onoga što su tada dostupni resursi mogli učiniti. Ljetna škola to čini na fundamentalnijoj razini, ali i dalje potiče isti način razmišljanja – možeš pitati pitanja, možeš eksperimentirati, čak i kod kuće. Mislim da je to bio glavni cilj S3-ja, pokazati da ne postoji pitanje van dosega. Možeš postaviti vrlo fundamentalna pitanja o prirodi i životu i bilo čemu pa samostalno doći bar do dijela odgovora svojim ograničenim alatima. Također, najjednostavnija su pitanja često najtemeljnija. To je isto vrlo vrijedna lekcija, a nije nešto što samo sudionici Škole nauče, već nešto što sam i ja naučio. Baš zato što su eksperimenti tako dobro radili i mi smo uživali učeći sa svima vama, i naši su se vidici proširili.

This image has an empty alt attribute; its file name is Group-working-on-leaf-samples-1024x683.jpg
Grupa s S3-ja 2018. u radu na uzorcima lišća.

Kad bi tebao nekome u jednoj priči prenijeti kakvo je S3 iskustvo, koju bi ispričao?

Ovisi kome pričam.

Recimo da je kolega znanstvenik. Ispričao bih mu kako smo radili gelove. Kad god bismo pripremali SDS-PAGE, što je vrlo poznata stvar svim biokemičarima, gel bi se stvrdnuo pa raspao. Nismo ga nikako mogli pravilno pripremiti. Promijenili smo sve što nam je palo na pamet, ali ništa nije pomoglo. Naposljetku smo shvatili da smo radili s destiliranom vodom, ali ne i deioniziranom, zbog čega su nam ioni remetili polimerizaciju. Budući da smo trebali ispitati proteine i znali smo da će agaroza raditi ako su dovoljno veliki, jednostavno smo iskoristili agarozu i pogledali ih pod UV svjetlom. Vidjeli smo sve vrlo dobro jer su naši proteini fluorescirali. To mi je jedna od najdražih anegdota o našoj snalažljivosti s Ljetne škole i definitivno ona koju bih ispričao kolegama. Deionizirana voda tako je osnovna stvar u laboratorijima da ju se uzima zdravo za gotovo.

Kad bih pričao s prijateljem koji se ne bavi znanošću, ispričao bih mu o posjeti hrvatskog ministra rada Ljetnoj školi. Bilo je to u prvim danima projekta. Rekli smo mu da smo istraživali zašto lišće postaje žuto i pokazali mu neke preliminarne rezultate. Dok smo pričali, sa strane je pitao Sindhuju i mene možemo li mu reći zašto lišće mijenja boju. Rekli smo da još ne znamo pa mu ne možemo reći, ali izgledao je tako iskreno fascinirano. Obožavao sam to koliko je bio znatiželjan. Napokon smo objasnili da (pazite, spoileri) lišće već sadrži ostale boje te da se klorofil raspada kada dođe jesen, a ostale boje preostanu. Bio je oduševljen. Mislim da je to dobra priča za prenijeti srž Ljetne škole – možeš biti ministar i svejedno znatiželjan o naizgled jednostavnim stvarima.

Izvrstan izbor. Još samo jedna stvar: imaš li neku osobnu mudrost koju bi htio podijeliti?

Postoji jedna stvar koju bih rado rekao mlađemu sebi, a već smo je spomenuli. Zapravo je mudrost u dva dijela; za početak, ne budi prestrog prema sebi. Ima više načina da postaneš uspješan u svijetu u kojem živimo i u onome koji tek dolazi, ne postoji samo jedan put. Stoga, ne živciraj se ako ne postigneš neke ciljeve koje drugi postižu ili one koje si sam sebi zacrtao. To je nešto što još uvijek učim, vrlo je štetna navika koju bih rado presjekao u korijenu. Druga je stvar mali produžetak, a to je da treba biti slobodan istraživati. Ako želiš posvetiti vrijeme traženju svog pravog interesa, napravi to. Ako ga i ne pronađeš, u redu je, samo nastavi istraživati. U redu je izaći iz utrke. To je još jedna stvar koju ne radim. Zato ti govorim te stvari – jer ni ja još nisam naučio.

Hvala ti još jednom što si izdvojio vremena da nam ispričaš svoju priču, Srinath! Ne sumnjam da će inspirirati i uzbuditi mnoge naše čitatelje, mlađe i starije.

Imate pitanje za Srinatha? Ostavite komentar i slobodno pitajte, vjerujem da će biti i više nego voljan razgovarati o bilo čemu što vam padne na pamet.

Autor Laura Busak

Laura je studentica fizike s velikom ljubavi za sve povezano sa svemirom. Voli svirati i slušati glazbu, čitati, promišljati i općenito raditi što god joj padne na pamet, nerijetko do bar 2 ujutro.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.