Kategorije
Broj 13 Znanost fikcije

Od Obliviate do Neuralizera – brisanje i mijenjanje sjećanja

„Hermiona! Čaj je gotov, draga!“

„Dolazim mama!“

U idućem kadru vidimo Hermionu, koju glumi Emma Watson u filmu Harry Potter i darovi smrti 1. dio, kako silazi niz stepenice iza njezinih roditelja uperujući čarobni štapić prema njima i izgovarajući riječ „Obliviate“. Mislim da su svi obožavatelji Harry Pottera sad osjetili kako im se žmarci spuštaju niz leđa, ali da objasnim onima koji nisu još upoznati s ovim knjigama i filmovima, Hermiona je upravo izbrisala sva sjećanja njezinih roditelja o njoj.

Možete pogledati ovu scenu ovdje:

Vidimo kako Hermiona postupno nestaje iz obiteljskih slika, što je lijepi način za prikazati kako ona nestaje iz sjećanja njezinih roditelja. Oni nastavljaju živjeti kao da nikada nisu imali kćer. Je li ovo stvarno moguće? Možemo li natjerati ljude da namjerno zaborave određene događaje u svojim životima? Ili još bolje, možemo li ugraditi lažna sjećanja u ljudski um? Ova tema se također pojavljuje u nekoliko znanstveno-fantastičnih filmova i stripova poput Ljudi u crnom, gdje agenti koriste Neuralizer kako bi ubacili lažno sjećanje u nečiji um kada bi ta osoba vidjela nešto što nije smjela vidjeti. Koliko je ovo izvedivo u stvarnom životu?

Je li moguće brisanje sjećanja?

Proces brisanja sjećanja (još znan kao proces zaboravljanja) jako je bitan za naše svakodnevno funkcioniranje. Zamislite kada biste bili sposobni sjetiti se svega što ste ikada pročitali, vidjeli, čuli, onjušili i okusili – vjerojatno zvuči zabavno. Zatim zamislite da se sjećate svega lošeg što se dogodilo vama ili vašim bližnjima. Vrlo brzo prestaje biti zabavno, zar ne?

Naš mozak funkcionira na jednostavnom principu „koristi ili zaboravi“ – ako se nekakvo sjećanje ne koristi neku količinu vremena, sinapse koje čine to sjećanje će nestati. Ako želite naučiti više o tome kako stvaramo i pohranjujemo sjećanja, pogledajte jedan od mojih prošlih članaka gdje detaljno opisujem ove mehanizme.

Ovo nam omogućuje nagomilavanje bitnih stvari i eliminaciju nepotrebnih koje ne koristimo. Ovo se često vidi u osoba koje su imale traumatična iskustva u djetinjstvu. Kada neki događaj uzrokuje veliku količinu stresa u životu neke osobe, njihov mozak pribjegava moćnim mehanizmima koji onemogućavaju destabilizaciju mentalnog statusa. Ove mehanizme zovemo mehanizmi obrane, i oni nam pomažu u ovakvim situacijama kako bismo razumjeli ovakve događaje na podsvjesnoj razini. Jedan od ovih mehanizama se naziva represija, gdje osoba zaboravlja neke od okolnosti stresnog događaja ili čak cijele događaje ili periode u životu. Ponekad ovo može uzrokovati disocijativnu amneziju, stanje u kojem se osoba ne može sjetiti bitnih informacija iz svog života.

Kao što možete vidjeti, imamo potrebne mehanizme u našim mozgovima za zaboravljanje, samo nam ostaje nekoliko pitanja na koje trebamo odgovoriti: možemo li nekako ovo učiniti kod bilo koga? I kada bismo trebali to koristiti?

Kada brisanje sjećanja može biti korisno?

Prvo čega sam se sjetio kada sam razmišljao o ovom problemu bilo je pomaganje osobama s fobijama – snažnim iracionalnim strahovima od, recimo, visine ili zatvorenih prostora ili paukova. Također, ovo može pomoći ljudima koji nisu uspjeli zaboraviti neke stresne događaje u njihovim životima, a voljeli bi da jesu. Također bismo mogli misliti izvan okvira – što ako bismo pomogli osobama prije ulaska u stresne situacije, poput vojnika, kako bi postali manje osjetljivi na jake stresne podražaje dok su potpuno funkcionalni?

Ovo podiže nekolicinu etičkih pitanja o kojima ste se vjerojatno i vi sami pitali. Osobno, jako me zanima pitanje bismo li ostali ista osoba kada bi nam se izbrisala sjećanja? Zamislite da se neki od najbitnijih događaja u vašem životu izbrišu iz sjećanja. Zar to ne bi promijenilo način kako se ponašate? I kako razmišljate o nekim stvarima?

Također, dodatni problem (pogotovo s promjerom vojnika) bila bi dehumanizacija. Zamislite biti u mogućnosti počiniti zločin i onda potpuno zaboraviti da ste ga ikad napravili. Ili samo brisanje tog stresnog aspekta počinjenja zločina da vam se čini kao da ste to pročitali u nekoj knjizi? Meni se čini kao da bismo na taj način izbrisali našu savjest.

Ako se sjetite bilo kojih drugih etičkih problema, slobodno komentirajte! Rado bih čuo vaša razmišljanja o ovome.

Kako u stvarnosti možemo izbrisati sjećanja?

Ciljano brisanje sjećanja kao u filmovima Eternal Sunshine of the Spotless Mind, Harry Potter ili Ljudi u crnom, još uvijek je nemoguće u ljudima. Procesi koji uključuju stvaranje sjećanja i njihovo zaboravljanje još uvijek se ne razumiju dovoljno dobro da bismo samo ubacili „spoj za zaboravljanje“ u mozak ili koristili elektrokonvulzivnu terapiju kako bismo izbrisali naša sva loša sjećanja. Barem ciljano brisanje sjećanja nije moguće. Ako želite uzrokovati kratkotrajnu opću amneziju, samo udarite osobu u glavu s nekim teškim predmetom. Vjerojatno se oni neće sjećati što se dogodilo i zašto su pali, ali će se i dalje sjećati svog imena, snova i problema.

Puno rada se naravno usmjeruje u učenje ljudi kako da se nose s lošim sjećanjima. Kognitivno-bihevioralna terapija jedna je od poznatijih tipova psihoterapije za različita stanja od fobija i anksioznosti do poremećaja hranjenja i PTSP-a. Glavna misao kognitivno-bihevioralne terapije je kada bi osoba identificirala izvor problema i promijenila svoj pogled na njega, tekođer bi bila u mogućnosti promijeniti svoje ponašanje i raspoloženje.

S druge strane, obećavajući rezulati proizašli su iz znanstvenog rada Jürgena Sandkühlera i Jonathana Leeja 2013. godine pod nazivom „Kako izbrisati strašna i bolna sjećanja“, gdje su pokazali da u životinjskim modelima su uspjeli napraviti upravo to! Jedan od spojeva koji su koristili zove se Zeta inhibitorski peptid (ZIP), koji je pokazao da može uzrokovati brisanje sjećanja u različitim životinjskim modelima, od žohara do miševa, upravo obrćući proces učenja

Također jedan od zanimljivih načina brisanja sjećanja (i potencijalno modificiranja istih) je optogenetika uparena s dubokom stimulacijom mozga – invazivnom neuromodulatornom tehnologijom koja koristi svjetlost kako bi se kontroliralo ponašanje pojedinačnih neurona.

Modificiranje sjećanja

Za kraj, želio bih se dotaknuti modificiranja sjećanja. Tema mijenjanja sjećanja je jako kontroverzna, pogotovo jer jako puno ljudi govori kako je upravo oni mogu učiniti. Nazivaju se „hakerima sjećanja“ i govore kako je ubacivanje lažnih sjećanja iznenađujuće jednostavno. Neki se oslanjaju na zbunjivanje ljudi koji na kraju ne mogu razlučiti između pravih i lažnih sjećanja. Ostali samo osiguravaju da si osoba ponovi više puta taj izmišljeni događaj dok ne ostane ugraviran u njihovom mozgu.

Optogenetika se također koristi u životinjskim modelima kako bi se modificirala različiti aspekti sjećanja poput njihove valencije (jesu li ta sjećanja sretna ili tužna) ili konsolidacije (koliko dugo ta sjećanja ostaju u mozgu). Svašta se može reći o ovoj novoj tehnologiji, za sad samo znajte da je pokazala rezultate u životinjama.

Završna misao

Kao i uvijek, autori stripova, knjiga i filmova uzimaju postojeću znanost i oni je ekstrapoliraju što bi sve ljudi mogli učiniti s time. Također se to dogodilo s brisanjem i modificiranjem sjećanja što je jako zanimljiva i često korištena tema u znanstvenoj fantastici. Samo se sjetite da budućnost dolazi i puno toga što se prije smatralo znanstvenom fantastikom, sada je stvarnost!

Kategorije
Broj 13 Vijesti

Jedna godina S3 bloga

Možete li vjerovati? Već je prošla godina dana otkad je ovaj blog prvi put ugledao svjetlo dana. Osnovali smo ga kako bismo dodatno povezali svoju izvanrednu alumni zajednicu, ali i da bismo se predstavili svijetu, trudeći se preživjeti 2020. I preživjeli smo, uz vašu pomoć! Danas želimo napraviti brzinski pregled protekle godine i svega što smo – zajedno – izgradili tijekom nje.