🕒 19 min
Bok Alex, hvala što si pronašao vremena za ovaj intervju. Drago nam je što si nam se pridružio ovdje u sekciji Prezentiram alumnija, jednako kao što bili sretni imati te kao voditelja projekta na prethodna tri izdanja S3 kampa. Priča o tvojoj karijeri je nelinearna i ispunjena razočaravajućim znanstvenim rezultatima, tako da vjerujem da će biti ohrabrujuća mnogim mlađim S3 alumnijima, pogotovo kada se i sami pronađu u sličnim situacijama. Međutim, počnimo od početka – kako bi nam se predstavio?
Računalni znanstvenik u Pandascore-u, Pariz
S3 2017., 2018. i 2019. voditelj projekta
Bok svima, moje ime je Alexandre, iako me ljudi obično zovu Alex. Dolazim iz Francuske, gdje sam u različitim dijelovima života stanovao u Parizu i Bretanji. Računalni sam znanstvenik i bivši neuroznanstvenik, te mislim da sam pomalo geeky – volim provoditi slobodno vrijeme kodirajući ili jedostavno pretražujući web stranice kako bih naučio nove stvari. Mislim da mogu raditi puno toga, poput sviranja gitare ili igranja video igara, na nekom prosječnom nivou, ali nisam super specijaliziran u jednoj određenoj stvari. Također sam veliki ljubitelj tjestenine, sira i pesta, koji praktički čine moj čitav meni u ovim danima lockdown-a!
Obrazovanje: od lošeg do izvrsnog učenika i priča o razočaravajućim rezultatima istraživanja ft. slijepi škampi
Kakav si bio kao dijete? Je li te znanost počela zanimati već u ranim fazama odrastanja?
Bio sam iznimno mirno i strpljivo dijete, podložno utjecajima. U to si me vrijeme mogla ostaviti da sjedim na stolici, dati mi puzzle ili knjigu, i kada bi se vratila 5 sati kasnije pronašla bi me na istom mjestu radeći istu dosadnu stvar. Starija sestra mi je bila uzor i radio sam što god bi mi ona rekla – kao posljedicu sam proveo pola djetinjstva odjeven kao djevojčica. Jednom me prilikom nagovorila da joj masiram stopala svaki put kada na TV-u budu reklame. Dok sam to radio, zapravo sam razmišljao kako sam dobro to ispregovarao (jer je masaža bila samo tijekom reklama, a ne čitavo vrijeme).
Što se tiče obrazovanja, bio sam strahovito loš učenik tijekom osnovne škole, unatoč svoj pomoći koju sam dobio od roditelja, koji su učitelj biologije i matematičarka. Jednom kada sam došao u srednju školu, dogodio se neki klik i postao sam dobar u matematici, čime sam automatski postao izvrstan učenik zbog načina na koji funkcionira francuski obrazovni sustav. I dalje mi je teško reći što je točno uzrokovalo taj klik; možda je jednostavno bio u pitanju bolji profesor matematike.
Kako točno radi obrazovni sustav u Francuskoj? Očekivala bih da moraš savladati sve predmete kako bi sveukupno bio izvrstan učenik, zar ne?
Da, tako bi normalan sustav trebao funkcionirati. Međutim, u Francuskoj postoje tri različita smjera i u svakom su predmeti drugačije vagani. Na primjer, u smjeru koji sam ja odabrao, matematika nosi težinu 9, dok francuski jezik nosi samo 1. Jednom kada sam postao dobar u matematici i ostalim STEM predmetima, sve ostalo je bilo manje važno. Obrazovanje i dalje nije prošlo potpuno glatko – u nekom trenu pred kraj srednje škole postalo mi je teško pratiti što se događa na satovima matematike. Tijekom jednog sata, profesor je spomenuo matematički forum na kojem je aktivan, tako da sam otišao tamo s namjerom da ga trolam, a završio sam zapravo odgovarajući na tuđa pitanja i hvatajući školsko gradivo.
Moj najveći neuspjeh su, međutim, bili državni ispiti po završetku srednje škole. Znaš kako moj engleski nije baš savršen? Znam da je teško vjerovati, ali francuski mi je još gori. U to sam vrijeme volio knjige poznatog francuskog pisca, koji je usavršio način pisanja na način da zvuči kao dijete. Tako sam došao na državni ispit iz francuskog, pokušao imitirati svog idola, ali sam to napravio tako loše da su ispravljači ispita vjerojatno mislili da je tekst napisalo dijete, a ne maturant. Moj rezultat je bio sramotnih 5/20, ali spasila me matematika iz koje sam dobio 9/20 – zahvaljujući vaganom sustavu.
- Srednja škola: 2007 – 2010, Lycée Amiral Renarc’h, Brest
- Preddiplomski studij (biologija i matematika): 2010 – 2012, Biology sea station, Roscoff
- Preddiplomski studij biologije: 2012 – 2013, Ecole Normale Supérieure, Pariz
- Internship: 2012 – 2013, Nacionalni muzej prirodne povijesti, Pariz
- Internship: 2014, Sveučilište Harvard, Boston, SAD
- Diplomski studij neuroznanosti (minor degree: modeliranje i matematika): 2013 – 2015, Ecole Normale Supérieure, Pariz
- Doktorat iz neuroznanosti: 2015 – 2018, CNRS, Pariz
- Trenutna pozicija: 2018 – , računalni znanstvenik (računalni vid i deep learning), Pandascore, Pariz
Znaš kako se kaže – sve je dobro što se dobro svrši! Kako si odlučio pohađati preddiplomski studij biologije i matematike?
Prva ideja mi je bila ići na fakultet medicine, slijedeći najbolju prijateljicu u koju sam također bio zaljubljen u to vrijeme, kako bih naposljetku postao neurokirurg. Nakon što sam pričao o tome s tatom, počeo sam preispitivati tu odluku i na kraju završio na dvogodišnjem studiju biologije i matematike, koji je bio nov u to vrijeme. Za finalnu godinu preddiplomskog smo trebali ići studirati negdje van Francuske, ali mene je jako zanimao interdisciplinarni program na Ecole Normale Supérieure u Parizu, te sam imao sreće da su me primili, budući da primaju samo najbolje studente iz pojedinih područja iz čitave Francuske. Kada kažem interdisciplinarno, tako je bilo u punom smislu te riječi – iako sam po završetku stekao titulu iz biologije, također sam mogao pohađati kolegije poput povijesti i to zajedno s najboljim studentima povijesti u zemlji. Studiranje na Ecole Normale Supérieure je bilo nevjerojatno iskustvo.
Zvuči pomalo neobično, ali i stvarno cool! Jesi li tijekom studiranja na Ecole Normale Supérieure razvio interese koji su te potom doveli do internship-a?
Upravo tako! Tijekom studija, najdraži kolegij mi je bila neuroetologija, koja je kombinacija bihevioralne i neuroznanosti, moja najdraža dva polja (uz evoluciju). Nikada nisam previše volio molekularnu biologiju – stvari kojima se ona bavi su premale da bih ih vidio. Draže mi je proučavati velike životinje – kako se ponašaju i evoluiraju. U nekom sam trenu na tom kolegiju morao održati prezentaciju na temu ptica pjevica. Toliko sam volio tu temu da mislim da je to najbolja prezentacija koju sam održao do dan danas.
Zbog te opsesije pticama pjevicama, pokušao sam pronaći ljetni internship kako bih radio istraživanja na njima, međutim nisam ništa mogao pronaći. Naposljetku je moj prvi internship u Muzeju prirodne povijesti bio na triopama, stvorenjima nalik škampima koja imaju tri moždane stanice, dakle ne osobito pametnim životinjama. Jedan od zaposlenika Muzeja ih je imao doma kao kućne ljubimce i primjetio je da ponekad proizvode neke zvukove, tako da je istraživanje tih zvukova postalo moja tema istraživanja. U praksi sam postavljao mikrofone iznad njihovih akvarija, te je ispalo da je misteriozni zvuk zapravo buka jer se slijepe triope zabijaju u staklo akvarija. To je bio moj prvi znanstveni promašaj – proučavanje zvukova škampolikih životinja koje uopće ne proizvode zvukove, već se zabijaju u staklo.
Barem sada imamo jednu misteriju manje za riješiti u životinjskom svijetu. Dosta brzo nakon toga si zapravo uspio pronaći internship na pticama pjevicama u Bostonu. Kako je to bilo i na koji je način to istraživanje “propalo”?
Internship na Harvardu tijekom prve godine diplomskog studija je bio baš zanimljiv. Trebao sam istražiti utjecaj određenog područja mozga na učenje pjesme u ptica pjevica. Znanstveno je pitanje bilo: ako uništimo taj dio mozga, hoće li ptica pjevica moći naučiti kako pjevati? Neće te iznenaditi da je odgovor da, ptica će svejedno naučiti.
Jesi li te ovaj “neuspjeh” nagnao da napokon odustaneš od istraživanja ptica pjevica?
Nipošto! Dok sam još bio u Bostonu, kontaktirao sam grupu koja se bavila pticama pjevicama u Parizu kako bih im se priključio po povratku u Francusku. Međutim, moj mentor na Havardu me upozorio ne samo da profesor u Parizu nije dobra osoba, već i da će istraživanje ptica pjevica odumrijeti jer nema dovoljno novaca u tom području. On se i sam u to vrijeme odlučio početi baviti štakorima.
Nakon što sam tražio da vidim što bih radio sljedeće, tj. koja će mi biti tema diplomskog rada, pronašao sam grupu na CNRS-u koja koristi dvofotonski mikroskop, koji je zanimljiv jer omogućava istraživanje dubljih slojeva tkiva, što je posebno zanimljivo za proučavanje mozga u neuroznanosti. Istraživanje je bilo na temu interakcije između vizualnog i auditornog korteksa u miša, te sam ga zapravo provodio skupa s prijateljem. Kada smo testirali hoće li vizualni podražaj utjecati na te kortekse, puno se toga događalo u vizualnom korteksu (prijateljeva tema), a apsolutno ništa u auditivnom (moja tema, naravno).
Doktorat i neakademska karijera: gluhi miševi, podaci bez sigurnosnih kopija i YouTube video koji je promjenio smjer karijere
Ovo zaista postaje priča o ustrajnosti usprkos razočaravajućim rezultatima istraživanja. Tijekom doktorata si također radio na miševima – sjećam se da smo se na S3-ju često šalili da “puštaš glazbu gluhim miševima”. Koliko je to bilo blizu istini?
Pa, zaista su bili djelomično gluhi. Tijekom doktorata sam radio sa sojem miševa koji se uobičajeno koristi u biologiji, a za koji znamo da ima tendenciju izgubiti osjetljivost na visoke frekvencije u dobi od 5 – 8 mjeseci. Obično sam provodio operaciju kada su miševi bili stari 4 mjeseca – tipično bih im uklonio dio lubanje i zamjenio ga kranijalnim prozorom kako bih mogao proučavati mozak dvofotonskim mikroskopom, a ponekad bih i uštrcao viruse ili uništio dio mozga. Nakon operacije sam nastavio koristiti miša narednih 1 – 2 mjeseca, u kojem periodu su već polako postajali gluhi – iako sam ja zapravo koristio samo normalne, a ne visoke frekvencije.
Je li ti bilo teško provoditi te operacije, te općenito raditi sa životinjama? Ne mogu zamisliti sebe u toj ulozi.
Taj dio doktorata sam najmanje volio. Prvi put kad sam morao usmrtiti miša nakon što sam radio s njim nekoliko mjeseci, te prvi put kada mi operacija nije uspjela, osjećao sam se jako loše. Rekao bih da sam bio negdje na pola puta prema depresiji, razmišljajući puno o etičnosti takvih istraživanja. Nešto sam utjehe pronalazio u činjenici da ih nisam usmrćivao odmah, već nakon što sam ih koristio nekoliko mjeseci. Međutim, nakon nekog vremena emotivno sam se distancirao od tog dijela istraživanja, moguće kao coping mehanizam – počeo sam gledati na miševe više kao na objekt istražvanja umjesto kao živa bića. Dio u kojem jesam uživao je to što sam mogao gledati i dirati taj nevjerojatni organ – mozak. Zbog toga sam se osjećao gotovo nadljuski.
Što su bili ciljevi tvog doktorata i kako je izgledao svakodnevni posao?
Moj je doktorat bio o nelinearnosti auditivnog korteksa miševa – kada bi svi neuroni u mišjem mozgu bili linearni, tada bi pojačanje zvuka uzrokovalo jednak porast u odgovoru neurona; međutim, neki neuroni reagiraju samo na specifične dijelove zvuka ili primjerice samo na tihe zvukove. U prinicpu, sve što nije linearno bilo je dio mog istraživanja. Krajnji cilj (koji će biti dostignut nakon možda još dva desetljeća istraživanja) je pomoći ljudima s oštećenjem sluha. Trenutno dostupna pomagala mogu jedino linearno pojačati zvukove, što ih čini iznimno nepraktičnima u bučnim okruženjima – budući da se svi zvukovi jednako pojačavaju, nemoguće je ignorirati buku i fokusirati se na razgovor. Izgradnja uređaja koji bi mogao oponašati nelinearnost u tim bi uvjetima jako puno pomogla.
Što se tiče svakodnevnog posla, na prvoj sam godini sakupio jako puno podataka mikroskopirajući mozgove miševa, dok su preostale dvije godine bile usmjerene na analizu tih podataka. Međutim, u jednom je trenu osoba u labosu izbrisala sve moje originalne podatke.
To zvuči nevjerojatno stresno! Kako to da nije bilo sigurnosnih kopija podataka i kako si uspio završiti doktorat bez podataka?
Upravo je u tome bila stvar – trebale su postojati sigurnosne kopije. U labosu je uvijek radila jedna osoba kao računalna potpora, ali njihovi su ugovori jako kratkoročni. Kada je nova osoba preuzela tu uloga, greškom je mislila kako je njen prethodnik automatizirao proces sigurnosnog kopiranja podataka, dok je u stvarnosti ona trebala ručno odvrtiti skriptu svaki tjedan. Ja sam se pouzdao u taj sustav jer je spremanje podataka u to vrijeme još bilo jako skupo, pogotovo za ogromne količine podataka koje sam imao, a moj labos nije imao novaca za investiranje u zaseban sustav sigurnosne pohrane.
Na sreću, i dalje sam imao komprimirane verzije svojih slika mikroskopiranja, tako da sam uspio napraviti neke analize i napisati doktorat. Međutim, nisam mogao objaviti rad na tu temu jer sam lako mogao zamisliti scenarij u kojem me recenzenti traže dodatne analize, koje ne bih mogao napraviti bez originalnih podataka. Na kraju sam ipak uspio završiti doktorat s dva rada na sporednim projektima i radom na temelju mog diplomskog, te s ničim o mom glavnom doktorskom projektu.
Putem si zapravo slučajno naletio na mjesto na kojem sada radiš, a koje nema nikakve veze s neuroznanošću. Kako se dogodio taj prijelaz?
Nakon što sam izgubio podatke, postao sam potpuno bezvoljan i deprimiran. Veći dio te godine sam proveo na YouTube-u, te sam zaista pogledao sve što nudi. U nekom sam trenu naletio na video u kojem neki Parižanin, za kojeg se ispostavilo da je zaposlen u Pandascore-u, objašnjava zašto je jedan čovjek najbolji na svijetu u igranju video igara. Odmah mi se svidjela ideja povezivanja računalnih znanosti i video igara. I tako sam zahvaljujući gubitku podataka uspio pronaći posao u Pandascore-u nakon doktorata!
Čime se točno sada baviš i bi li rekao da si pronašao svoj posao iz snova?
Moja firma se bavi esport natjecanjima – profesionalnim natjecanjima u video igrama. Cijeli proces se sastoji od proučavanja natjecanja s pomoću umjetne inteligencije, izvlačenja relevantnih podataka, računanja vjerojatnosti na temelju tih modela, te prodaje istih klijentima. Moj dio posla je razvijanje modela s pomoću umjetne inteligencije, tj. proučavanje stvari poput koliko je pojedini igrač puta izgubio “život” u igri, koju strategiju koristi, itd. Trenutno mi se stvarno sviđa to čime se bavim. Međutim, u idealnom svijetu i drukčijem društvenom kontekstu (viša plaća i više poštovanja), moj posao iz snova je biti učitelj jer volim dijeliti znanje, kao i razmjenu mišljenja koja je sastavni dio.
Kada pogledaš unatrag, postoji li išta što bi promjenio u svom obrazovanju i znanstvenom putu?
Primamljvo je reći da bih rekao mlađem sebi da se više fokusira na učenje računalnih znanosti umjesto na biologiju, ali promjena nečega u prošlosti mogla bi promjeniti to gdje sam danas… a to je nešto što ne bih želio, budući da mi se sviđa gdje sam trenutno.
Ljetna škola znanosti
Poznavajući tvoju priču, nije čudno da smo te uspjeli dovesti na S3 kao voditelja projekta tri puta za redom – na S3 kampovima 2017., 2018., i 2019., organiziranim od strane Dore, Sebastijana i mene. Sjećam se da bi imao neke dvojbe prije nego si nam se prvi put priključio 2017. – zašto?
Sebastijana sam prvi put sreo na ljetnoj školi mašinskog učenja u Cadizu. Nešto kasnije me pitao da se pridružim S3-ju i to je bio kraj mojih ljetnih odmora (šala!). Odmah sam pristao raditi projekt iz neuroznanosti. Međutim, kada sam čuo za limitacije budžeta, odjednom nisam imao pojma što bih zapravo mogao raditi – tada sam radio u labosu u kojem se trošilo tisuće eura po eksperimentu, koristeći mikroskop vrijedan pola milijuna eura, što je vrlo daleko od S3 budžeta. Tada je prijatelj iz labosa spomenuo eksperimente s pčelama i pomislio sam da je to fora ideja, iako iskreno nisam znao puno u pčelama, tako da sam se pitao hoći li to moći izvesti. Odlučio sam odustati od vođenja projekta, no onda ste me ti i Sebastijan nagovorili da se ipak pridružim Školi.
Bili smo oduševljeni što si nam se na kraju pridružio, tako da hvala što si bio podložan našim uvjeravanjima! Bi li mogao ukratko ispričati o čemu su bila tvoja tri projekta i kakva su ti općenito bila ta tri iskustva?
Projekt 2017. godine se sastojao od tri dijela: izgradnja labirinta i snimanje ponašanja pčela, istraživanje refleksa jezika pčela, te Stroopovog efekta (test kada moraš odabrati boju u kojoj je riječ napisana, a ne boju čije je ime napisano). U praksi, projekt se sastojao od programiranja i rada na terenu kod pčelara, te sam imao osjećaj da su polaznici više voljeli potonje. Sjećam se da je ljeto bilo ekstremno vruće i sunčano, tako da sam kupio 6 bočica kreme za sunčanje (jer je super jeftina u Požegi!) za rad na terenu, ali i za izlet. Također, očekivao sam da će polaznici biti obični srednjoškolci, ali bili su toliko pametni! Bio sam impresioniran brzinom kojom su savladali Python (pola dana), dok su mojim prijateljima doma trebali dani da postignu isti nivo.
Iskustvo 2017. je bilo toliko super da sam se odmah predbilježio za narednu godinu, kada sam vodio projekt sa svojom kolegicom Eduardom. Projekt je ponovno bio fokusiran na pčele i sastojao se od eksperimentalnog dijela, analize podataka i modeliranja mozga pčela, tako da je zaista bio poput istraživanja koje se može objaviti u znanstvenom časopisu. Činilo mi se da su polaznici malo manje entuzijastični nego godine ranije, ali možda je to samo bilo zbog manje količine rada na terenu. Staff je međutim bio najbolji ikad, pogotovo naši sastanci na kraju (ili zapravo početku) dana.
Nakon S3 2018. imao sam osjećaj da mi treba jedno ljeto odmora jer sam bio jako umoran, ali opet si me uspjela nagovoriti da se priključim, dok je moj uvjet bio da radim projekt sa Sebastijanom. Tako sam u 2019. godini radio projekt koji se vrtio oko EEG uređaja. Ta Škola je bila drugačija od prethodnih jer su polaznici u mojoj grupi, ali i općenito, bili nekako zreliji. Te sam godine također prvi put ostao na hrvatskoj obali nakon S3-ja kako bih se odmorio.
Imaš li neke S3 anegdote koje bi želio podijeliti?
Bilo je toliko puno zabavnih trenutaka tijekom te tri godine. Kada sam se 2017. prvi put priključio S3-ju, bilo je malo stresno jer nisam baš poznavao nikoga osim Sebastijana (i tebe putem Skype-a), tako da sam pokušao naučiti i sljediti pravila. Prvi smo dan išli do Sebastijanove kuće da pokupimo alate da izgradnju labirinta za pčele, među kojima je bila i bušilica. Sjećam se da si mi rekla, vrlo ozbiljno, da je za svaki slučaj samo ja smijem koristiti – dva sata kasnije sva djeca su bušila jer smo već kasnili za rasporedom. U ta sam dva sata prešao iz moram slijediti sva pravila do nema pravila, ovo je bitka.
Također se sjećam kako sam osvojio natjecanje u prljavosti koje je organizirala Viktora imajući (uvjerljivo) najviše bakterija na svom laptopu; kada smo izgubili prezentaciju za briefing jer nam se računalno reboot-alo zbog nestanka struje tijekom oluje 2018.; kako je Cedric radio eksperimente tijekom noći kao robot; Elia koji je imao 20 para istih čarapa tako da si olakša život; kada smo pekli kroasane kod Sebastijana doma; kako se kuharica Ivana smješila svaki put kad me vidjela (uvijek sam joj bio favorit jer sam mogao najviše pojesti) i njenog ponosa kada bih je tražio treću porciju; kako smo koristili smrznuti grašak za uspavati pčele jer nismo mogli pronaći led…
Toliko puno super trenutaka s kampova, sve u istom odlomku… Jesi li ostao u kontaktu s puno ljudi nakon Škola?
Ovisi kako definiraš ostajanje u kontaktu. Ako kažemo da to znači da bih kontaktirao ljude ako bih završio u njihovom gradu, tada da, definitivno bih se javio talijanskoj ekipi, voditeljima projekata (osobito iz 2018. + Eliji, Vovi i Anna-Mariji), Ani, Vitu, Eloise… Također imam chat s Anom i Vitom gdje djelimo znanstvene meme-ove.
Sveukupno, kakvi su ti dojmovi o S3-ju i bi li se ponovno htio vratiti u budućnosti?
Apsolutno obožavam S3! Nakon svakog sam se kampa super osjećao jer sam proveo vrijeme s divnim ljudima i nekako sam “napravio dobro dijelo” – S3 nije mjesto gdje uzimamo novac za organizaciju i pokušavamo ostvariti profit, već radimo s malo novaca, ali smo svi zaljubljenici u znanost i podučavanje. Da imam dva puta više slobodnih dana, definitivno bih razmotrio opciju da se vratim kao voditelj projekta. Tako nešto je bilo puno lakše dok sam radio u akademiji jer se S3 mogao brojati kao radni dani, ali ovih dana ne bih mogao izvesti tako nešto. Također bih se rado vratio kao pozvani predavač, pogotovo ako je to moguće napraviti putem video poziva (pokušavam više ne letjeti avionima s ciljem zaštite okoliša).
Koju bi poruku poslao alumnijima i učenicima koji razmišljaju da se prijave na S3?
Učenicima koji razmišljaju o prijavi rekao bih da se definitivno prijave jer nema šanse da će zažaliti. Jednom kada ste na kampu, pokušajte proživjeti cijelo iskustvo. Drugim riječima, nemojte izbjegavati druženje s vršnjacima, igranje igara, ostajanje budnima, itd. Kao općeniti savjet, rekao bih da se nikada ne ustručavate pitati pitanja – postoje ljudi koji koriste komplicirane riječi čisto kako bi se doimali pametnijima, tako da samo pitajte kad god nešto nije jasno.
Hvala ti što si podjelio svoju priču s nama, Alex! Sigurna sam da će biti inspirativna i ohrabrujuća mnogim mlađim učenicima i studentima.
Imaš pitanje za Alexa? Ostavi nam komentar ili ga direktno kontaktiraj – Alex je uvijek otvoren za rasprave o bilo čemu, od nasumičnih pitanja do znanstvenih meme-ova.
