Misteriozna neurologija

🕒 3 min

Prikazi slučaja su, barem po mojem mišljenju, najzanimljiviji, no nažalost i najviše ograničeni izvori kliničkih podataka. Nude jedinstveni i personalizirani pogled na bolest, a pogotovo na načine na koje ona utječe na točno određenog pojedinca. Iako su intrigantni, prikazi slučajeva se ne smatra pouzdanim izvorom dokaza i informacija na temelju kojih bi se mijenjale ili formirale kliničke smjernice i klinička praksa. To je najvećim dijelom tako jer kod prikaza slučaja nedostaju statistička značajnost i statistika općenito. Velike kliničke studije su dizajnirane na način da obuhvate što veći dio populacije i procjene, primjerice, kako bi većina reagirala na određeni lijek. Rijetki slučajevi na taj način ostaju marginalizirani. S druge strane, prikazi slučaja su pak namijenjeni upravo za ove koji se „ne uklapaju“, ali i za one kojih je toliko malo da je nemoguće konstruirati statistički poduprte zaključke. Upravo zahvaljujući rijetkima, prikazi slučaja su zaživjeli, posebice kao odličan edukacijski materijal i za profesore i za studente.

Psihijatrija i neurologija su dva polja medicine u kojima nerijetko nailazimo na vrlo rijetke i neobične slučajeve pa upravo u tim područjima možemo naići na veliki broj prikaza slučajeva. Brojni liječnici navedenih specijalizacija kroz svoju karijeru naiđu na impresivan broj pacijenata s vrlo rijetkim bolestima, a neki od njih svoje profesionalne opservacije i bilješke odluče sažeti u obliku knjige. Među takvim knjigama je i „Čovjek koji je pobrkao ženu i šešir – i ostale priče iz klinike“, koju je 1985. napisao i objavio ugledni neurolog Oliver Sacks.

U navedenoj knjizi, Sacks u detalje opisuje slučajeve nekih od svojih najzanimljivijih pacijenata i to na izuzetno privlačan način. Naime, ne govori samo o bolesti kao takvoj, već kroz svoje detaljne opise gradi priču o svakom pacijentu i njegovom životu zasebno, približavajući tako svaki slučaj čitatelju. Meni se osobno takav pristup izuzetno sviđa, budući da često ostajemo zarobljeni u patofiziologiji bolesti i njenim morbidnim simptomima, zaboravljajući u tome svemu ljude koji se suočavaju s tom bolesti, njihove živote koji su gotovo u pravilu zaboravljeni, obitelji koje su očajne i strasti koje su zaostale u prošlosti. Upravo stoga, Sacksovi prikazi slučaja su sve samo ne uobičajeni – poglavlja uvijek započinje pričom o tome kako je određeni pacijent uopće došao do njega, tko ili što ga je dovelo u tu poziciju, opisuje njihov prvi susret ne skrivajući svoje iskrene i temeljite prve dojmove i, ono najvažnije, ne skriva razočaranje kad shvati da većini njegovih pacijenata zapravo nema pomoći. Ipak, daje i temeljit i stručan uvid u samu bolest, njenu patologiju i patofiziologiju te često uspoređuje slučajeve sa sličnima koje su on ili njegovi kolege opisali ranije.

Kratke priče su podijeljene u 4 sekcije, ovisno o regiji mozga koja je zahvaćena i generalnim simptomima bolesti. Primjerice, knjiga je dobila naslov prema pacijentu čija je percepcija toliko degradirala da je počeo objekte vidjeti kao lica ljudi, čak je i glavu svoje žene zamijenio za šešir. U svakoj kratkoj priči Sacks komentira i predlaže i protokole liječenja, koji su, doduše, uglavnom osuđeni na neuspjeh.

Mogla bih pričati o svakom od pacijenata koje Sacks opisuje, dapače, voljela bih, no budući da bi to uključivalo kriminalnu količinu spoilera, morat ću predložiti da mi se svi vi koji odlučite dati priliku ovoj knjizi pridružite na grupnoj terapiji uz šalicu kave. S obzirom na priče nekih pacijenata, vjerujte mi, trebat će nam. Iako se ova knjiga lako „proguta“ u nekoliko dana, poseban ju je gušt čitati uz šalicu vrućeg čaja na hladnu i kišovitu večer pa se isplatilo pričekati jesen da vam preporučim ovu knjigu.

Nadam se da sam barem nekog od vas zainteresirala za čitanje Sacksovih redaka i veselim se čuti komentare koje ćete i ukoliko ćete ih imati.