Kategorije
Broj 19 Znanost fikcije

Genijalni um: Za što je sve zaslužna kemija našeg mozga?

🕒 7 min

Dugo vremena sam razmišljala o čemu bih mogla pisati u svom prvom članku na ovom blogu. Kako me zanima sve što mi dođe u ruke i padne na um (kao i svakom ljubitelju znanosti 😊), nije mi bilo jednostavno odlučiti se za samo jednu tematiku. No, tada sam se sjetila kako sam nedavno pogledala film koji me definitivno nije ostavio ravnodušnom, pa sam odlučila podijeliti ga s vama. „Genijalni um“ savršen je prikaz kako su znanost i svakodnevni život usko povezani, pa sam htjela detaljnije proučiti tematiku i znanstvenu pozadinu filma. Prije no što krenem s analizom ovog prekrasnog filma, upozorila bih vas kako će nadalje biti spoilera, pa ako bi prvo željeli odgledati film i tada se vratiti čitanju članka, pozivam vas da tako učinite.

„Genijalni um“ je biografska drama snimljena prema istinitoj priči o životu američkog matematičara i Nobelovca u području ekonomije, Johna Forbesa Nasha. Film je snimljen prema istoimenoj biografiji Sylvie Nasar, bestseleru nominiranom za prestižnu Pulitzerovu nagradu za pisanu riječ. Na samom početku radnje, smještene u davne 40-te godine prošlog stoljeća, upoznajemo Johna Nasha, ambicioznog studenta Princetona, koji svim snagama pokušava naći novu, originalnu temu za svoj skori diplomski rad. S druge strane, John je prilično neshvaćen od ostalih kolega na fakultetu, stoga većinu slobodnog vremena provodi zaokupljen svojim mislima. No, Johnova samoća je uskoro prekinuta, kada se u njegovu sobu na kampusu useli Charles, novi cimer i uskoro najbolji prijatelj. Kako je John veoma ambiciozan i predan svome radu, uskoro dolazi do novog otkrića, koncepta dinamike upravljanja kao djela matematičke ekonomije, što mu donosi veliki karijerni uspjeh. Nedugo nakon završetka studija na Princetonu, John postaje profesorom na Massachusets institutu za tehnologiju (MIT-ju), gdje upoznaje svoju buduću ženu, Aliciu. Nostalgija ga vraća u posjet Princetonu, kada upoznaje Charlesovu nećakinju Marcee, koju odmah zavoli. Johnov naizgled savršen život se iznenada mijenja kada susreće misterioznog agenta Williama Parchera, koji biva oduševljen Johnovom sposobnošću dekodiranja šifriranih poruka te mu stoga povjerava vrlo važan tajni zadatak protiv Ruskih protivnika. Nova odgovornost je Johnu teško pala, kako je ubrzo postao anksiozan misleći da svi znaju čime se bavi i da će ga zbog toga progoniti.

Johnova paranoja je kulminirala kada je, držeći gostujuće predavanje na Sveučilištu Harvard, umislio da ga promatra neprijateljska grupa loših namjera te im je pokušao pobjeći, no nakon incidenta biva uspavan u psihijatrijskoj ustanovi. Ovaj događaj je vrhunac filma jer Alicia pokušava objasniti Johnu kako detektiv William Parcher zapravo ne postoji, kao ni važan tajni zadatak. Što je još zanimljivije, Johnov najbolji prijatelj Charles i njegova voljena nećakinja Marcee su također produkti njegova uma. John ne može prihvatiti svoje halucinacije te je uvjeren kako su ga oteli ruski špijuni. Liječnici su Johnu postavili dijagnozu shizofrenije te su ga liječili terapijama inzulinskih šokova, a kada mu je bilo bolje otpustili su ga pod jednim uvjetom – da nastavi uzimati svoju propisanu terapiju. No, nakon nekog vremena John primjećuje da lijekovi negativno utječu na njegov odnos s Aliciom i na znanstveni rad, pa ih na svoju ruku prestaje uzimati što pogoršava njegovu psihozu. U svojoj zadnjoj psihotičnoj epizodi, John nesvjesno pokušava nauditi svojoj ženi, nakon što je ona otkrila da John i dalje radi za detektiva Parchera te ga zbog toga želi napustiti. Kada se Alicia spremala na odlazak, John se našao u društvu Charlesa, Marcee i detektiva Parchera te je u tom trenutku shvatio da je Marcee ipak njegova halucinacija, jer nije odrasla od dana kada ju je upoznao.

Ova spoznaja je Johnu pomogla da se pomiri sa stanjem koje ga je snašlo te se nakon toga svjesno rastaje sa svojim halucinacijama s obećanjem da im se više neće obraćati. Nakon što je proveo neko vrijeme kod kuće, John je odlučio vratiti se na Princeton u nadi da će tamo moći raditi te ponovo stječe privilegiju podučavanja. Iako ga njegove halucinacije ne napuštaju, uzima novije lijekove koji mu olakšavaju podnošenje psihotičnih epizoda. Na samom kraju filma, John je počašćen od svojih kolega za njegova impresivna postignuća na polju matematike te biva nagrađen Nobelovom nagradom za ekonomiju za svoj revolucionaran znanstveni rad o teoriji igre.

Shizofrenija je ograničavajući mentalni poremećaj u kojem se abnormalno percipira stvarnost. Karakterizirana je pozitivnim simptomima, poput halucinacija, deluzija i iracionalnog razmišljanja; i negativnim simptomima, poput emocionalne ravnodušnosti te anhedonije i kognitivnim deficitima, poput nedostatka pažnje, lošijeg pamćenja i poteškoća u govoru. Spomenuti simptomi i deficiti često su praćeni depresivnim i anksioznim raspoloženjem, agresivnošću i suicidalnošću.

Uzrok nastanka ovog poremećaja još nije poznat, no postoje jaki dokazi da se genetski nasljeđuje. Primjerice, studije su pokazale kako neke infekcije, poput toksoplazmoze i gripe te konzumacija droga u trudnoći može doprinijeti pojavi psihotičnih simptoma u fetusa. Također, genetska istraživanja su pokazala da je čak 10 gena uključeno u patogenezu poremećaja, od kojih su se geni za  disbindin i neurelegin 1 pokazali ključnima. Kako je vrlo teško izvoditi istraživanja na animalnim modelima, post-mortalnim studijama moždanog tkiva otkrivene su brojne neurokemijske abnormalnosti, sve usko vezane uz 4 bitna neurotransmitera – dopamin (DA), serotonin (5-HT), glutamat (GLUT) i gama-amino-maslačnu kiselinu (GABA). Najznačajnijom promjenom u patogenezi pokazala se promjena dopaminergične transmisije, zato što hiperfunkcija dopaminskog sustava u mezolimbičkom putu, kao i hipofunkcija u mezokortikalnom putu dovode do pojave pozitivnih simptoma shizofrenije. Promjene poput smanjenja broja funkcionalnih interneurona, piramidalnih stanica i interneuronskih veza u frontalnom korteksu mozga uzrokuju smanjenje hipokampusa i povećanje moždanih komora.

Dijelovi mozga povezani sa shizofrenijom.
Izvor: quora.com

Trenutna postojeća terapija shizofrenije obuhvaća tri generacije antipsihotika. Tipični antipsihotici ili prva generacija lijekova selektivno inhibiraju dopaminske D2 receptore jakim vezanjem za receptor, što posljedično eliminira pozitivne simptome shizofrenije, no može rezultirati pojavom različitih neželjenih učinaka. Atipični antipsihotici ili druga generacija lijekova nisu selektivni za samo jedan tip receptora već inhibiraju više tipova dopaminskih receptora, što može doprinijeti boljem terapeutskom učinku – eliminaciji i pozitivnih i negativnih simptoma – no također može biti uzrokom širokog spektra nuspojava. Treća generacija antipsihotika je, za sada, najbliža „idealnim antipsihoticima“ zbog njihovog pametnog djelovanja – u regijama mozga gdje je potrebno pojačati dopaminsku transmisiju oni aktiviraju receptore, a gdje je transmisiju potrebno smanjiti, blokiraju receptore. Njihovi pametni učinci na pojedine regije mozga im omogućavaju da uspješno eliminiraju pozitivne i negativne simptome, kao i da minimiziraju pojavu mogućih kognitivnih deficita.

Da zaključim, u filmu je prikazano dosta situacija u kojima se mogu primijetiti znakovi Johnove skrivene psihoze. Primjerice, često je provodio vrijeme sam sa sobom i  to da „je znao bolje s brojevima nego s ljudima“ može ukazivati na negativne simptome shizofrenije. Također, stalno je dolazio do novih spoznaja i ideja, a neke znanstvene studije su pokazale kako podložnost poremećajima u psihotičnom spektru može rezultirati većom kreativnošću i originalnošću. Postoji i povezanost shizofrenije s većim IQ-om, s tim da su brojne studije pokazale da kod većine pacijenata dolazi do znatnog smanjenja inteligencije nakon razvoja poremećaja, no postoje i manje grupe pojedinaca s nadprosječnom inteligencijom koje su zahvaćene poremećajem, no često se radi o premalim uzorcima da bi se mogli izvoditi relevantni zaključci. Johnove vizualne i slušne halucinacije u filmu bile su toliko stvarne da nije mogao odvojiti svoju psihozu od stvarnog života. Ovdje je potrebno naglasiti da je John Forbes Nash u stvarnom životu imao samo slušne halucinacije. Moglo bi se reći da je Johnova ambicija i predanost znanstvenom radu uvelike pomogla da se lakše nosi sa simptomima ovog mentalnog poremećaja te mu donekle omogućila normalno funkcioniranje u svakodnevnom životu. Kako je veliki Aristotel jednom davno rekao: „Nijedan veliki um nije ikad postojao bez bar malo ludosti.“

Jeste li vi pogledali film? Je li vas on (ili ovaj članak) potaknuo da sami podrobnije istražite shizofrene poremećaje? Javite nam u komentarima.

Autor Anja Kučević

Anja je studentica pete godine studija farmacije sa velikim zanimanjem za prirodne znanosti. Najviše ju zanimaju teme iz farmaceutske kemije, molekularne biologije i razvoja novih lijekova. Slobodno vrijeme voli provoditi uz dobru knjigu i glazbu, bicikliranjem ili šetnjom u dobrom društvu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.