🕒 34 min
U ovomjesečnom izdanju donosimo vam intervju s alumnom Évom Bernadett Bényei, doktoricom medicine iz Mađarske i trenutnom doktorandicom na Sveučilištu u Cambridgeu. Éva je sudjelovala na S3++ 2013. i otad se pokazala jednom od najinspirativnijih ljudi koje će većina nas ikada imati priliku upoznati, kao i vrlo uspješnom znanstvenicom.
Prvo je pitanje uvijek najteže i u pravilu nitko na njega ne zna odmah odgovoriti, ali – kad bi se trebala predstaviti nekome tko ne zna apsolutno ništa o tebi, što bi rekla?
Doktorandica, Odsjek za biokemiju, Sveučilište u Cambridgeu, Ujedinjeno Kraljevstvo
Polaznica S3++ 2013.
Mislim da su ovakva predstavljanja vrlo, vrlo važna, tako da ih je dobro izvježbati, iako ću vječno ponovno razmišljati što reći. Završila sam studij medicine i odmah nakon započela rad na doktoratu. To vjerojatno govori dosta o meni, prije svega da sam zainteresirana za znanost i istraživanje, iako me također zanima ljudsko tijelo, što može poći po zlu s njime i kako to spriječiti. To je malo smiješno jer sam među liječnicima oduvijek „ona znanstvenica“, a među znanstvenicima „ona liječnica“. To je vrlo čudna uloga, ali jako uživam u njoj jer mogu spojiti ta dva područja, koja nisu vrlo daleko jedno od drugoga, ali su u nekom smislu na suprotnim krajevima spektra pa zna biti teško poznavati i onu drugu stranu. Također mrzim kad mi je dosadno, tako da volim raditi – bilo što: volontiranje, rad u društvima, organizacija i vođenje timova. Sve te stvari uistinu grade moju osobnost i radim ih jednostavno jer ih volim.
Već si spomenula toliko toga čemu se veselim u nastavku ovog razgovora, ali zadržimo se zasad na kronološkom redoslijedu. Pitanje koje prirodno proizlazi iz takvog predstavljanja jest: kakva si bila kao dijete? Jesi li oduvijek ovako svestrana?
Ne mogu točno reći kako bi me moji roditelji ili baka i djed opisali. Jako sam uživala u svome djetinjstvu, tako da, iz moje perspektive, uglavnom sam se igrala i radila točno ono što želim. Osim možda nekad popodnevnih spavanja u vrtiću, koja sam preferirala izbjegavati. Uvijek bih pričala s drugima umjesto da spavam, mora da me bilo zabavno čuvati. No, u svakom sam slučaju bila vrlo kompetitivno dijete. Bila sam mlađe dijete svoje obitelji – imam starijeg brata, koga volim, ali uvijek bih se natjecala s njime. Sve je to uvijek bila zabava, naravno, npr. u društvenim igrama ili u borbi za kontrolu nad daljinskim. Jako sam puno naučila od njega. Dijele nas četiri godine, tako da je u školskom sustavu uvijek bio dosta ispred mene, a i općenito u životu. Stoga, kad je on krenuo u školu i počeo učiti čitati, pisati i sve ostalo što ide s time, ja sam se također htjela time baviti. Nije mi bilo bitno koliko sam premala bila. Nekako sam se domogla jednog od onih dječjih časopisa (koji su izvrsni, po mome mišljenju), u kojem je bio strip o žutom medvjedu. Nisam znala čitati, tako da nisam razumjela formalnu definiciju riječi ili slova, ali shvatila sam da slijede neku strukturu. I tako sam odlučila prebrojavati slične oblike unutar rečenice i nekako pokušati iskopati značenje iz toga. Moglo bi se reći da sam svoj znanstveni život započela statističkom analizom… iako, moram nažalost priznati da se ne sjećam rezultata. Vjerojatno sam odustala u nekom trenutku kako bih se igrala s nečime što se u tom trenutku činilo zanimljivijim.
Definitivno sam bila vrlo znatiželjan tip djeteta, kao i tip koji bi slijedio neki sebi zacrtani cilj sve dok ga ne postigne na ovaj ili onaj način. Uistinu sam bila vječno u pokretu. Vjerojatno su me zbog toga roditelji vodili na nekoliko izvannastavnih aktivnosti – od baleta do bilo čega što me uspjelo zainteresirati – jer sam jednostavno uživala u bavljenju mnogim stvarima i uvijek sam bila puna energije.
Rekla si da si isprobala brojne izvannastavne aktivnosti. Jesi li se počela baviti mnoštvom pa ih s vremenom probirala ili si više tip osobe koji stalno radi sve?
Mislim da sam negdje između tih dvaju ekstrema. Jedna od prvih aktivnosti kojima sam se krenula baviti još u vrtiću jest balet. Imali smo više obiteljskih prijatelja čija su djeca bila moje dobi i plesala, a ta mi se ideja jako svidjela. Sve stvari koje jesam ili (još) nisam spomenula bile bi nemoguće bez mojih roditelja, naravno, ili bez njihove neiscrpne volje da me vode kamo sam god poželjela. Promijenila sam dvije učiteljice baleta pa odlučila da ipak želim nešto drugo. U vrtiću sam se bavila i drugim sportovima, ali onda sam došla u školu i upoznala kolegicu koja je svirala klavir. Naravno, istog sam trenutka zaključila da bi bila lijepa ideja naučiti svirati klavir. U međuvremenu počela sam plivati i igrati odbojku itd. – moji jadni roditelji proveli su toliko vremena samo vozajući me (kao i mog brata) od jedne aktivnosti do druge. Ubrzo sam se prebacila na umjetničko klizanje, u kojem sam istinski uživala. Sve u svemu, prvih je šest godina mog obrazovanja bilo ispunjeno sasvim raznovrsnim aktivnostima.
Obrazovanje
Jesi li nastavila s tako gustim rasporedom kasnije u školovanju? Kako su ti se interesi razvijali s vremenom?
Okrenula sam se više prema znanstvenoj strani spektra interesa. Krenula sam na dodatnu matematiku vrlo rano. Ako ste ikad išli na nešto takvo, znat ćete da su zadatci mnogo manje bazirani na jednadžbama, a više na logici, nalaženju načina da se nešto dokaže ili jednostavno razmišljanju o najboljim putovima do rješenja. Stvarno sam uživala u tim satima dok sam ih god pohađala. Nakon šeste sam godine promijenila školu jer, iako je mađarski sustav školovanja većinski 8+4 godine, postoji i alternativna verzija sustava, u kojoj su osnovno i srednjoškolsko obrazovanje jednoliko razdvojeni, na 6+6. Jako sam uživala u svojoj srednjoj školi, imali smo mnoštvo drugih aktivnosti. Istaknula bih jednu dodatnu, nakon nastave za sve učenike sa znanstvenim interesima, neovisno o dobi. Retrospektivno bih to mogla nazvati dijelom akademskim klubom (jer smo čitali i analizirali akademske članke), a dijelom natjecateljskim timom – sve vrlo bitno u znanosti. Nakon što sam shvatila da mogu raditi i vlastita istraživanja posvetila sam većinu svog izvannastavnog vremena upravo tome.
- Srednja škola: 2008. – 2014., Gimnazija Kossuth Lajos, Debrecen, Mađarska
- Studij medicine: 2014. – 2020., Medicinski fakultet, Sveučilište Semmelweis, Budimpešta, Mađarska
- Internship: 2014., studijsko putovanje u neurobiologiji, Centre Médicale Universitaire; Départements de Neurosciences Fondamentales, Geneva, Švicarska
- Internship: 2018., profesionalna razmjena u kirurgiji, Hospital Universitario Central de Asturias, Oviedo, Španjolska
- Trenutno: 2020. – danas, doktorat, Odsjek za biokemiju, Sveučilište u Cambridgeu, Ujedinjeno Kraljevstvo
Zvuči kao da si bila gotovo stereotipično znatiželjno dijete koje je završilo kao znanstvenik. Nezgodna stvar sa znatiželjnom djecom, doduše, jest to da obično žele znati sve o svemu. U nekom si trenutku morala izabrati (manje-više) samo jedan put. Kako si to učinila?
Moj je odgovor malo neobičan jer, pa, tehnički nikad nisam izabrala samo jedan! Istina je da sam uvijek htjela raditi sve, čak i stvari koje možda ne očekuješ. Imala sam vrlo kratku povijest s natjecanjima iz povijesti, a još kraću s natjecanjima iz gramatike. Neke stvari jednostavno pokušaš i shvatiš da stvarno nisu za tebe. U svakom slučaju, mislim da je prvi dio priče to što sam samo iskušavala mnogo toga i nastavljala onim putovima koji su mi više odgovarali – onima u kojima sam najviše uživala i u kojima nisam bila baš sasvim užasna. Tako sam suzila izbor sve do domene znanosti, a još specifičnije na biološke znanosti i istraživanja.
Da budemo sasvim pošteni, nisam totalno eliminirala sve ostalo. Na primjer, imala sam divnu nastavu iz književnosti u srednjoj školi pa sam se zaljubila u čitanje. Odlučila sam to njegovati, bez obzira na to što sam se okrenula znanosti u smislu profesionalnog interesa jednostavno jer sam shvatila da mi se takve teme najviše sviđaju i da iz njih izvire najviše pitanja u mom umu. Skrenula sam k fizici u nekom trenutku, onda k matematici, ali sad shvaćam da su sva ta područja međusobno bliska. Sva su potrebna za provedbu modernog istraživačkog projekta, što je po mom mišljenju vrlo dobro i jedan od razloga zašto nisam imala osjećaj da se ograničavam.
Naravno, morala sam donijeti neku odluku na kraju srednje škole. Jako sam se zanimala za ljudsko tijelo, bolesti i lijekove, a i uvijek sam voljela pomagati ljudima – ne nužno s tjelesnim poteškoćama, već i s rupama u znanju, bilo čime – pa sam zato odabrala studij medicine. Dio te odluke, uz iskreni interes, bilo je saznanje da ću kasnije s medicinskim obrazovanjem moći praktički bilo što. Studij medicine nije samo prilika da naučiš puno o ljudskom tijelu, već i da jednostavno naučiš puno. Po meni, diploma koju dobiješ po završetku tog studija dokaz je da možeš naučiti bilo što.
Kako si odabrala istraživačku karijeru umjesto medicinske prakse?
Kad sam tek upisala studij medicine, već sam htjela biti znanstvenik. Predomišljala sam se nekoliko puta između te točke i završetka studija. Htjela sam biti ginekologinja u jednom trenutku, oftalmologinja u drugom, onda infektologinja. Naposljetku sam se vratila istraživačkom radu. Još sam u srednjoj školi počela raditi vlastite (doduše, vrlo jednostavne) projekte i tako sam se pripremila za ozbiljniji rad. Također sam radila na nekim projektima paralelno sa studijem. Imala sam projekte o raznim temama koje su me zanimale; jedan od prvih uspješnijih bio je u području mikrobiologije. Malo sam se igrala s drugim temama, ali na kraju me sve vodilo na mikrobiologiju. To je zapravo kako sam završila na doktorskom studiju. Trenutno sam, formalnu, na biokemijskom odsjeku na Sveučilištu u Cambridgeu, ali moj je projekt blisko povezan i s medicinskim i s mikrobiološkim svijetom, s obzirom na to da proučavam bakterije koje uzrokuju upalu pluća. I ovaj se put moj proces odlučivanja mogao svesti na mnogo pokušaja i pogrešaka, s eliminacijom onih stvari koje me nisu toliko dugotrajne zanimale. Bilo je mnoštvo „natjecanja iz povijesti“ u mom životu, stvari u kojima sam uživala, ali s kojima na kraju nisam nastavila. Vjerujem da zbog toga mogu reći da sam vrlo sretna s onime što trenutno radim – nemam dojam da nisam uspjela probati nešto što sam htjela.
Kako si mogla testirati bi li ti nešto poput ginekologije odgovaralo? Jesi li i to aktivno isprobavala ili je taj interes samo došao i prošao?
Tehnički oboje. Još sam u srednjoj školi imala mentora koji mi je, kad sam maturirala, rekao da ću od tog trenutka nadalje imati vremena za ono čemu posvetim vrijeme. Mislim da je to vrlo istinita rečenica, u smislu da možemo pronaći vremena za sve. Naravno, sve dolazi sa svojom cijenom. Stoga, ako želiš nešto ozbiljno pokušati da se znaš navoditi u svom profesionalnom životu, možda ćeš imati manje vremena za razonodu i društvene aktivnosti. Ja osobno volim detaljno planiranje vremena. Imam popis stvari koje trebaju biti napravljene do kraja dana ili do kraja tjedna i primjećujem da mi to omogućuje da održavam iznimno bitnu ravnotežu života i posla.
Tijekom studija, kad bih imala ideju koju sam htjela isprobati, jednostavno sam – probala. Ubacila sam to u svoj raspored. Što se tiče metode, tu je bio varijacija. Nekada sam započela projekt na relevantnu temu ako je bila dovoljno široka. Na primjer, bila sam vrlo zainteresirana za neuroznanost i tako sam pronašla mentora s kojim sam radila istraživanja u tom području čak tri godine. Radila sam s neuralnim matičnim stanicama i proučavala kako se spajaju s različitim površinama. To bi moglo biti važno pri odabiranju materijala od kojih se izrađuju elektrode koje se umeću u centralni živčani sustav. Bio je to nevjerojatno zanimljiv projekt, ali nakon tih triju godina shvatila sam da mi se svidjelo, ali da nisam htjela raditi takvo nešto puno dulje. Tako sam, ponovno, podcrtala svoje zaključke i krenula na sljedeći projekt.
Kad se radilo o nečem poput ginekologije, o kojoj nisam mnogo znala, pretraživala bih PubMed za članke u tom području. U ovom sam konkretnom slučaju shvatila da su mi istraživanja iz protekle godine većinom nezanimljiva. Naravno, nisam uvijek mogla razumjeti sve što se zbivalo, ali čak i bez specijaliziranog znanja mogla sam zaključiti da nije za mene. S druge strane, bila sam poprilično sigurna da bih htjela nastaviti s infektologijom ili mikrobiologijom, i to otpočetka. Tijekom četvrte godine studija slušala sam infektologiju kao izborni predmet. Nekoliko mojih prijatelja i ja izvorno smo je izabrali jer je bilo općepoznato da je ispit donekle jednostavan, a sam predmet ne osobito vremenski intenzivan – kao student, to su također parametri koje treba uzeti u obzir. Prvo predavanje bilo je sat i pol dugo, a prezentacija koju je profesor koristio nije bila osobito impresivna. Kad smo izašli iz predavaonice, moji su prijatelji svi komentirali koliko je dosadno bilo, a ja sam bila jako uzbuđena oko toga što smo obradili. To je bilo iznenađujuće jer sam inače osjetljiva na „suhoparne“ prezentacije ili duga predavanja. Moj doživljaj tog predavanja bio mi je definitivan znak da bih mogla dobiti nešto više iz tog područja pa sam – i već znate što slijedi – započela projekt o njemu.
Očito si radila puno projekata još prije početka doktorata. Bi li htjela istaknuti neki kao posebno zanimljiv primjer ili neki koji je bio osobito bitan za tvoj daljnji razvoj?
Mislim da moram reći da su svi bili bitni za mene na ovaj ili onaj način. Neki su bili uspješniji od drugih, u smislu rezultata (što će svi koji su ikad radili ikakve istraživačke projekte moći i predvidjeti). Htjela bih istaknuti jedan vrlo lijepi projekt koji nije bio na bazi wet laba. Čak nije bio baziran na kliničkim podatcima. Istraživali smo digitalno zdravlje i kako ga je 21. stoljeće oblikovalo u svojevrsni fenomen. Zapravo je sam početak projekta bio vrlo sretna okolnost. Bila sam u talent support programu pod nazivom Hungarian Templeton Program s još trima drugim studentima i bili smo prijavljeni na razgovor s istraživačem koji se bavio tom temom, i u Mađarskoj i međunarodno. Toliko je dobro prošlo da nas je pozvao da radimo s njegovom grupom na članku s ciljem definiranja digitalnog zdravlja, ispitivanjem tadašnje situacije i predviđanjem velikih nadolazećih koraka. Naravno, vrlo smo se rado pridružili. Radili smo na tome kontinuirano tijekom godine dana, što je rezultiralo radom kojim sam se dosta ponosila. Jako sam uživala u tom istraživanju s njima jer je bilo toliko drukčije od svega na što sam navikla radeći u labosu. Bio je to vrlo važan podsjetnik da je, iako radim na jedan način, u labosu, nekad korisno o stvarima razmišljati drukčije.
Budući da si rekla da si se praktički oduvijek htjela baviti istraživačkim radom, zanima me jesi li također oduvijek planirala krenuti s doktoratom po završetku studija. Kako si odlučila što tražiti?
Na početku studija već sam imala tijek događaja u glavi – studij medicine, onda doktorat, onda u nekom trenutku u životu napokon kraj učenja i početak rada. Moj je otac kemičar, tako da je u mojoj obitelji ideja studiranja sve do trenutka kad stvarno više ne možeš poznata stvar. Tijekom mog studija postojao je period od dvije, tri godine kad sam nakon prvo htjela krenuti na specijalizaciju, ali sam i dalje razmišljala o doktoratu jer moj interes za bavljenjem znanošću nikad nije nestao. Također, mislila sam da bi mi doktorat mogao kasnije u karijeri otvoriti još vrata, neovisno o tome što odlučim na kraju. Stoga sam ga planirala minimalno raditi paralelno sa specijalizacijom. Međutim, u zadnjoj godini studija, kad nam se većina „studiranja“ svela na praksu, provodila sam vrijeme radeći između šest različitih odsjeka. Prvi je bio interna medicina, a dobila sam mjesto negdje gdje sam iz prijašnjeg iskustva znala da mi se sviđa. Provela sam osam tjedana s ljudima u čijem sam društvu uživala, a bila sam zadovoljna i samim poslom, ali nisam mogla ne primijetiti da mi se sviđalo samo nakratko.
Stoga sam na kraju tog kruga prakse odlučila da ću odmah po završetku studija krenuti s doktoratom. To je bio kraj rujna 2019., kada sam također krenula tražiti neko mjesto. Odlučila sam da bih možda htjela otići iz Mađarske, jednostavno jer mi se doktorat činio kao najbolja prilika za odlazak u inozemstvo. Mlad si, u principu nemaš potrebe ni za kakvim luksuzima jer možeš živjeti sam, a vjerojatno možeš održati bilo kakve ozbiljnije odnose na daljinu tijekom trajanja doktorata. Također sam se htjela testirati vani, pogotovo svoje znanje engleskog. Mislim da je vrlo teško istinski naučiti jezik kad si kod kuće, a htjela sam izazov. Bilo bi korisno napomenuti da nisam osobito dobra u učenju jezika, što je doprinijelo mojoj želji da se u potpunosti okružiti engleskim. Naposljetku, ipak se nisam htjela previše udaljiti od kuće, geografski govoreći, pa je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo nekako očit izbor. Prijavila sam se i na programe u Njemačkoj, Francuskoj i Švedskoj, doduše.
Bila sam dosta odlučna u pronalaženju mjesta koje bi mi dozvolilo da se bavim projektom koji me sasvim zanima, tako da sam pretraživala po vlastitim točkama interesa: mikrobiologija, bakterije itd. FindAPhD i ostale takve stranice sjajne su za ovakva pretraživanja. Definitivno se na njima da ubiti par sati samo sakupljajući linkove sve dok se ne nađeš s dugim popisom na kojem ne znaš što je što. Pretraživala sam, više puta, i svaki put kad bih našla projekt koji me zanima, kontaktirala bih voditelja. Nakon što sam prošla sve korake prijave i intervjua, završila sam na Cambridgeu, koji je divno mjesto. Dok sam se prijavljivala, imala sam na umu standardnu misao da možda neću upasti, ali također sam znala da definitivno neću ako se uopće ne prijavim. Na kraju sam baš uživala u prijavi, bila je vrlo izazovna. Nije da sam uživala u pisanju eseja ili odgovaranju na pitanja, već sam u procesu uspjela suziti izbor na ono što najviše želim raditi i ono što želim postići sa svojim doktoratom. Ponuda mi je stigla taman prije pandemije pa sam uspjela posjetiti sveučilište prije prihvaćanja. Zaljubila sam se u njega.
Traženje i rađenje doktorata izgleda dosta drukčije od mjesta do mjesta. Možeš li opisati svoje iskustvo?
Mislim da je jako bitno odmah razjasniti neke stvari za ljude koji planiraju nekad raditi doktorat. Prije svega, trebaš stvarno razmisliti o tipu voditelja ili procesa koji bi ti odgovarao. U mome iskustvu, uglavnom se prijavljuješ za temu, a ostalo dolazi kasnije. Naravno, tri godine nije jako dug period, ali nije ni nedovoljno dug da se čak nekoliko puta promijene detalji projekta, tako da to ne bi trebala biti neka posebna briga. Ja sam se ovdje prijavila na svojevrsni „otvoreni“ projekt. Postojale su neke smjernice, ali bile su fleksibilne. Imala sam dosta zanimljivo iskustvo s prijavom, zapravo. Nisam mogla završiti prijavu za stipendiju na vrijeme. U Ujedinjenom Kraljevstvu doktorandi nisu plaćeni, nego plaćaju školarinu. Ljudi obično trebaju neku vrstu stipendije da bi si to mogli priuštiti, a ja se nisam uspjela prijaviti. Srećom sam otprije imala stipendiju Lászla Sólyoma, bivšeg mađarskog predsjednika, zbog čega sam došla u Englesku s jednom financiranom godinom za tro- ili četverogodišnji program. Bilo je to mrvicu riskantno, ali odlučila sam da ću ipak pokušati i, u najgorem slučaju, potencijalno odustati nakon godine dana. Moj je mentor bio vrlo fleksibilan i od mnogo pomoći oko snalaženja s financijama, pogotovo uzevši u obzir da se sve to zbivalo tijekom pandemije. Uspjela sam dobiti stipendiju na kraju i mogu sretno reći da sam Oliver Gatty doktorand.
Htjela sam ispričati ovu priču kao nekakvo upozorenje. Dobro je provjeriti ne samo za kakvu se ulogu prijavljuješ, već i koje su njene tehničke implikacije. Uzeti u obzir kakve ćeš financijske obveze imati, gdje ćeš živjeti, što ćeš jesti – to je sve iznimno bitno. Cambridge je poseban u ovom smislu jer, da, prijavljuješ se na sveučilište, ali i na koledž unutar sveučilišta. Dosta nalikuje Harryju Potteru, samo s mnogo više kuća. Ja sam se prijavila na Churchill College, dijelom upravo zato što tijekom prve godine osiguravaju smještaj za sve studente, i uspjela sam ondje dobiti mjesto. Dobro je unaprijed imati neku vrstu smještaja za prvu godinu vani jer je traženje stana na daljinu vrlo teško. Gotovo je nemoguće prije dolaska znati u kojem bi dijelu grada htio biti, a još više nemoguće doći pogledati stan ili naći cimera. Ja sam mogla samo doći ovamo i čekala me spremna soba. Imala sam divne cimere koji su na kraju svi odlučili ponovno živjeti skupa sa mnom. To me dovodi do još jedne bitne točke, a to je pripadanje bar jednoj skupini ljudi tijekom doktorata. Tvoja generacija s istog odsjeka, koledža, bilo što. Čudno je to, biti doktorand, jer si negdje između studenta i zaposlenika, a opet nijedno. Studentske zajednice vrlo su moćan alat za snalaženje na početku.
Slušaš li predavanja? Ili možda i sama predaješ?
Doktorati na Cambridgeu prvenstveno su fokusirani na istraživanje. Moram ponekad slušati neke tečajeve, ali nije to nimalo nalik obaveznim predavanjima tijekom semestra. Naravno, postoje predmeti specifični za pojedini odsjek, osobito za doktorande na prvoj godini. Na primjer, imala sam dugi tečaj o radu u R-u i strojnom učenju. Takve stvari postoje uglavnom da uspostave temelj za istraživački rad kojim ćeš se baviti. Također, bitno je napomenuti da Cambridge nema semestre, ima tzv. termove. Za postdiplomske studije ne postoje unaprijed određeni praznici između akademskih godina, ali možemo uzeti godišnje. Predavanja se održavaju tijekom terma i svima imamo pristup dok god si ih možemo ugurati u raspored.
Što se tiče podučavanja, to ne moram, ali mogu ako želim. Mogla bih mentorirati studente preddiplomskih studija i tako zarađivati. Vjerujem da je takav sustav zlatna sredina, opcija podučavanja postoji, ali nije nam nametnuta ako ne stignemo. Jako me zanima predavanje, ali trenutno se time ne bavim jer nisam sasvim dobro upoznata sa sustavom studiranja ovdje i vjerojatno bi mi previše vremena otpalo na pripremanje za sate. Ono čime se radije bavim jest sudjelovanje u studentskim zajednicama i organizacijama, što je zapravo dosta dobro integrirano u britanski obrazovni sustav, i za preddiplomske i za postdiplomske studije. To uključuje sve od samog koledža do društava posvećenih industriji ili specifičnom području. Vrlo je raznolik izbor i rekla bih da bi svi koji studiraju u Ujedinjenom Kraljevstvu trebali izabrati bar dva ili tri društva kojima će se priključiti jer mislim da tako istinski dobivaš najviše od svog vremena ovdje. Dapače, Cambridge je svjetski poznato sveučilište i mislim da je tajna tog uspjeha jednostavno objašnjiva – stvar je u zajednici studenata i istraživača. Društva na Cambridgeu omogućuju nam da maksimalno iskoristimo njegovu najveću vrijednost, njegove ljude.
Uzimajući u obzir zadnje što si spomenula, ima li nekih internshipova, projekata ili organizacija u kojima si sudjelovala tijekom svog vremena na Cambridgeu, a koje bi htjela istaknuti?
Kad sam tek došla ovamo, poznavala sam nekoliko ljudi otprije, ali nisam ni s kim bila bliska. Stoga sam odlučila da bi najbolji način da upoznam ljude bio – organiziranje stvari za njih! U koledžu imamo studentsko društvo koje je tehnički studentski zbor, ali unutar većega koji obuhvaća čitavo sveučilište. To društvo bavi se društvenim programima i sličnim stvarima. Pridružila sam se i odmah se kandidirala za poziciju akademskog službenika. Stvarno sam uživala u tom iskustvu i mislim da je izvrstan način da se počneš integrirati u novu zajednicu. Organizirala sam govore o istraživačkim projektima, kao i druga događanja, nakon što je karantena popustila. Skupljali bismo se i raspravljali o raznim danim temama, uživajući pritom u čaju i keksima. Mislim da je to bio dobar način za provođenje vremena dok sam još upoznavala ljude. Otad je mrvicu eskaliralo, u smislu da sam nedavno organizirala konferenciju u koledžu, ali to je priča za sebe. U drugoj polovici svoje prve godine ovdje priključila sam se i nekim društvima specifičnijim za svoje područje. Na primjer, pridružila sam se Innovation Forumu kao suradnik za razvoj poslovanja jer imam interes u biotehnologiji i, opet, jer nisam nikad prije radila ništa slično.
Postoji li nešto što si dosad naučila tijekom doktorata što bi utjecalo na to kako si radila stvari nekad, tijekom studija medicine, recimo?
Generalno, 99% istraživačkog rada je neuspjeh, s čime se nekada teško nositi, ali to je dio igre. Svi koji se bave istraživanjem znaju da je većina onoga što rade zapravo traćenje vremena. Naravno, to je samo gledano u okviru kratkotrajnih rezultata. Dugoročno shvatiš da je to ono kako učimo i kako otkrijemo koji je pravi način. Uobičajeno je korisno pričati sa svojim kolegama o tome, ali i s obitelji ili prijateljima, pa čak i bilo kime unutar istog sveučilišta ili institucije. Nekad je jednostavno nužno s nekim razgovarati o onome što te brine, nakon čega te brige mogu nestati u pozadini tvog života, a ti možeš nastaviti raditi. Također se volim podsjetiti na nešto što sam naučila iz prethodnih projekata – ako nešto ne radi, to je samo prilika da se otkrije nešto novo ili nešto što se može popraviti. Uvijek postoji razlog zašto nešto ne radi. Ako si to ti, onda je vrijeme za vježbu. Ako nisi ti, onda je možda nešto sasvim novo (u mom slučaju, možda novi biološki fenomen), nešto o čemu nikad nisi razmišljao ili čak nešto o čemu nitko nije razmišljao.
Ima još nešto, a to je lekcija koju sam zapravo naučila još tijekom studija. Onda sam naučila mnogo toga, ali i zaboravila sam većinu. Naravno da bih se mogla prisjetiti nečega kad bih pročitala kratki uvod i razumjela termine, što i jest poanta. Međutim, nešto što bih definitivno napravila drukčije da se mogu vratiti u to vrijeme jest više (i to boljih) bilješki, za sebe. Nekad poželiš uštedjeti na novcima i vremenu tako da ne praviš bilješke, što kratkoročno i funkcionira, ali dugoročno ti drastično oteža život. Bilo bi mi toliko lakše sada da imam tablicu sa svakom bolesti o kojoj sam učila tijekom studija, zajedno sa svim lijekovima i tretmanima za nju, na primjer – ali nikad nisam napravila takvo nešto. Pokušala sam izgraditi sustav ili bazu podataka za praćenje članaka koje čitam za doktorat, naučivši iz svojih grešaka. Citiranje literature na neki je način najiritantniji dio istraživačkog rada, tako da mi ovo puno pomaže. Također pišem kratke bilješke o sadržaju svakog članka tako da ne moram svaki put iznova čitati.
I, za kraj, bi li htjela podijeliti čime se trenutno baviš na svom projektu?
Trenutno radim s bakterijom zvanom Pseudomonas aeruginosa. Dosta je nezgodna jer inače ne uzrokuje probleme za zdrave ljude, ali može izazvati kojekakve ozbiljne upale za ljude s postojećim stanjima poput dijabetesa ili, posebno, jedne specifične bolesti – cistične fibroze (CF). Neki su možda i čuli za nju iz filmova, ali ukratko, radi se o nasljednoj bolesti zbog koje dolazi do nakupljanja sluzi u više organa, uključujući pluća, što je najzanimljivije za moj rad. Sluz inače pomaže održavati pluća otvorenima i uvjete u njima stabilnima, ali u slučaju CF-a ta je sluz puno gušća, što je pretvara u idealno stanište za bakterije. Pacijenti s cističnom fibrozom stoga mogu razviti vrlo ozbiljne bakterijske upale pluća – za koje je u njih Pseudomonas aeruginosa jedan od glavnih uzroka. Neke infekcije mogu se liječiti antibioticima, ali u nekom trenutku tijelo previše oslabi, ili bakterije previše ojačaju, pa taj pristup više ne radi. Pseudomonas aeruginosa može čak razviti otpornost na antibiotike tijekom dvotjednog tretmana, što je vrlo ozbiljan problem. Toliko, dapače, da zamjetan postotak ljudi koji umru s cističnom fibrozom umre upravo radi pogoršanja ovakve infekcije upale pluća, iako imamo lijekove za tretiranje same cistične fibroze. WHO klasificira P. aeruginosa kao prioritetan patogen protiv kojeg su hitno potrebne nove metode liječenja. Ono čime se ja bavim jest kako ta bakterija komunicira s drugim mikrobima (bakterijama i nekim gljivicama). Iz početnih rezultata čini se da, nekako, dijeljenje staništa – odnosno pluća – s ostalim mikroorganizmima omogućuje našoj bakteriji da se zaštiti od antibiotika, a ne znamo kako. Pokušavam otkriti kako komuniciraju i što si poručuju.
Ljetna škola znanosti
Hvala ti što si već toliko podijelila s nama. Iako si jako zanimljiva osoba, sad je vrijeme da se pozabavimo Ljetnom školom znanosti. Kao uvijek, zanima me: kako si otkrila S3 i zašto si se odlučila prijaviti?
Već sam spomenula dodatnu koju su pohađali učenici različitih dobi. Zbog toga sam ondje upoznala nekoliko ljudi iz viših generacija, koji su mi služili kao svojevrsna inspiracija. Mogla sam slijediti njihov primjer – natjecanja na koja su išli, državno i međunarodno, kampovi itd. Dvoje ili troje ljudi s te dodatne išlo je na Ljetnu školu znanosti, u različitim godinama i kampovima (S3/S3++). To mi je zapečatilo ideju u umu, jedino je preostalo pitanje novca za sudjelovanje. Prijavila sam se na stipendiju u Mađarskoj koja je služila kao nekakva nagrada za znanstveni talent godine – i pobijedila. Tako sam dobila nešto novca i potrošila sve na Školu. Nije uopće bilo pitanje jesam li se htjela prijaviti, jedino sam se morala pobrinuti oko tehničkih aspekata. Ukratko, „varala sam“ i sasvim zadovoljno kopirala ljude koji su išli prije mene.
Možeš li nam reći čega se sjećaš sa svog projekta?
Kad sam dobila mail s potvrdom da sam primljena, bila sam jako sretna i odmah krenula pomnije pročitati opise projekata. Tražila sam nešto zasnovano na genetici jer sam u to vrijeme radila sa sličnim temama. Kad sam zapravo došla u Požegu i čula detaljnije prezentacije o svakom projektu, predomislila sam se jer sam shvatila da je projekt o genetici sadržavao dosta stvari kojima sam se očekivala ionako baviti u budućnosti. Htjela sam nešto izazovnije pa sam izabrala bioinformatički projekt. Vodila ga je Lucija Klarić, a fokusirali smo se na data mining potencijalnih biomarkera dijabetesa.
Taj je projekt ispao baš zanimljiv. Vjerujem da je Lucija tada radila za farmaceutsku tvrtku, odakle je dobila podatke koje smo analizirali. Naravno, tvrtka je već odavno napravila vlastitu analizu, ali projekt je bio manje o rezultatima i više o metodi. Naučila nas o R-u, programiranju i pristupu problemima u bioinformatici. Mogu reći da sam više godina koristila vještine koja sam naučila u tih deset dana. Čak sam, kad sam tek krenula s doktoratom, shvatila da ću u nekom trenutku morati više programirati pa sam odslušala tečaj o R-u koji sam spomenula, ali sam i koristila ono što sam već znala s Ljetne škole, kao i bilješke – koje očito nisu bile moje, poznajući moje navike, već nam ih je dala voditeljica projekta.
Dosta smo se i zabavili na projektu. Išli smo od prostorije do prostorije i mjerili razinu glukoze u krvi kod ljudi na kampu, a onda im dali čokoladu i mjerili ponovno nakon par sati. To mi je vjerojatno najdraže sjećanje s cijele Škole i sjajan način za kratko upoznavanje svih ondje. Naravno, također smo dobili podatke za analizu i vježbu.
Spomenula si da si dugo koristila vještine s S3-ja. Je li Ljetna škola još nekako utjecala na tvoj akademski ili profesionalni život?
Da, definitivno. To je bilo moje prvo internacionalno iskustvo. Bilo me dosta strah, zapravo, jer nisam bila sigurna znam li dovoljno dobro govoriti engleski. Nisam znala hoću li moći izraziti što želim reći. Puno mi je značilo što su svi bili tako dragi i otvoreni. Nitko od nas nije bio izvorni govornik engleskog, ali svejedno smo se razumjeli i to je bilo vrlo umirujuće. Shvatila sam da se neki ljudi čak mogu razumjeti govoreći različite jezike – što mi je bilo vrlo zabavno jer to jednostavno nije iskustvo koje možeš imati s mađarskim – ali svi bi svejedno pričali engleski čak i kad samo jedna osoba u skupini nije razumjela neki od tih drugih zajedničkih jezika. Mislim da je cijelo iskustvo služilo kao izvrsna baza za rad u međunarodnom okruženju, što je savršeno za znanost, gdje je sve međunarodno.
Znam da ljudima često najdraža sjećanja s S3-ja nisu vezana za projekte, već za iskustvo kao takvo. Bi li se složila? Ima li nekih anegdota koje bi htjela podijeliti?
Mislim da je cijelo iskustvo bilo vrlo pamtljivo. Kad ponovno razmislim o tome, mogu se jasno prisjetiti nekoliko detalja. Recimo, zajednički izlet u obližnji park prirode, ili možda činjenica da je netko od nas znao više o parku nego vodič. Onda, ona slobodna poslijepodneva nakon rada na projektu kad bismo samo otišli na igralište i provodili vrijeme zajedno. Sjećam se da nam je organizacijski tim jednom napravio palačinke. Ne želim istaknuti neko pojedino iskustvo jer cijeli kamp zaslužuje biti među „najboljim trenutcima“. Deset se dana možda čini kao dosta vremena, ali proletjelo je u trenu.
Bi li onda istaknula nešto kao najveću snagu S3-ja? Ili neku manu?
Jako mi se sviđalo što S3 organiziraju mladi, ljudi za mlade ljude. Mislim da je to bila puno manje formalna atmosfera nego što takvi kampovi nekad znaju biti i iskreno mislim da je to bila jedna od glavnih točaka Ljetne škole. Sve su slobodne aktivnosti bile zabavne, tako da se nismo utapali u poslu. Također mi je jako drago da se protekle dvije godine reunion organizira digitalno jer sam se uvijek htjela pridružiti, ali rijetko je to bilo lako za nas internacionalne alumne. Bilo je tako dobro prošle godine ponovno vidjeti ljude s kampa i shvatiti da smo svi još puni ugodnih sjećanja. U svemu sam uživala, točno tako kako je bilo. Naravno, ništa nije savršeno, ali i ne mora biti. Na svakom događanju nešto će poći po krivu, ali ljudi na S3-ju su se s tim stvarima nosili vrlo profesionalno i cool.
Čini se da si imala vrlo pozitivno iskustvo na Ljetnoj školi. Bi li se htjela nekad vratiti u drukčijoj ulozi?
Da, definitivno! Jako uživam u dijeljenju ljubavi prema znanosti. Stvarno je jedino pitanje vremena i, trenutno, situacije s koronavirusom. Ako bih se vratila održati predavanje, svakako bih pitala organizatore bih li mogla održati neku soft skill radionicu. Ima tako puno toga što sam naučila tijekom proteklih nekoliko godina, a što bi jako koristilo sudionicima. Koliko se sjećam, čak smo imali nešto takvo kad sam ja bila na Ljetnoj školi i znam da smo morali prezentirati projekt, tako da bi se radionica tog tipa sigurno uklopila.
I sad, da (nažalost) zaključimo ovaj predivni razgovor, vratimo se tebi kao osobi. Dosad smo svi shvatili da si iskušala i napravila mnogo toga. Koji su se interesi zadržali? Što radiš sa svojim ograničenim slobodnim vremenom?
Uvijek sam smatrala da je jako bitno održavati prijateljstva. Volim upoznavati nove ljude, ali nevjerojatno mi je bitno ostati u kontaktu s onima koji su mi bliski. Ne nužno svakodnevno, ali sigurno redovito. Zato provodim velik udio svog slobodnog vremena s prijateljima, ili online ili uživo. Mislim da mi pomaže da napunim baterije. Naravno, COVID je učinio sve to jako čudnim. Postoji još nešto u čemu uživam, iako to smatram zabranjenim voćem. Jako volim gledati filmove i serije, trenutno većinski filmove jer zahtijevaju manje uloga, vremenski govoreći. U svakom slučaju, dobar nedjeljni film nepobjediv je užitak, čak i kad je samo još jedan rom-com s doslovno istom pričom kao prethodna tri. Super je to, gledanje filmova u nedjelju navečer i samo puštanje mozga na pašu. Također bih voljela ponovno uvesti tenis u svoj život. Naučila sam ga igrati davno, na nekom drugom kampu, tako da bih se htjela podsjetiti. S obzirom da sam sad u Cambridgeu, planiram iskoristiti priliku da istražim Ujedinjeno Kraljevstvo, jednom kad COVID malo više zamre. Voljela bih posjetiti London ili otići sjevernije – samo iskusiti Britaniju.
Što misliš, kako će izgledati tvoja budućnost? Razmisli o idućih pet godina, što bi sve htjela napraviti? Postoje li neki ciljevi koje želiš postići osim onih koje si spomenula, poput putovanja?
Pa, pet godina od danas nadam se da ću imati dovršen doktorat! Osim toga, jako je dobro pitanje. Imam neke ideje, većinom o isprobavanju još novih stvari. Trenutno pokušavam odlučiti u kojem bih profesionalnom smjeru nastavila – industrija, farmacija, znanost o životu itd. Pokušat ću eksperimentirati sa svakom od tih opcija. Vjerujem da ću dobar dio sljedećih pet godina provesti u Britaniji, dovršavajući doktorat, ali i nešto nakon toga. Naravno, to sve ovisi o mnogim faktorima, ali to je okvirni plan. Jako sam sretna što imam partnera koji me podupire u otkrivanje sebe same, tako da ne mogu reći ništa osim – vidjet ćemo.
I naposljetku, ako bi pretražila um za najbitniji savjet koji bi mogla dati nekome bez tvojih životnih iskustava, što bi pronašla?
Imam dvije stvari na umu, dvije vrlo različite stvari. Jedna od njih je nešto oko čega sam nekoć bila vrlo tjeskobna, pogotovo u srednjoj školi. Nije kraj svijeta ako ne uspiješ. Kad nešto ne ide, kad pogriješiš, kad nešto napraviš krivo – život nije o izbjegavanju pogrešaka, nego u ustajanju iz njih. Trebalo mi je jako dugo, možda i više nego je trebalo, da to shvatim. Trudim se izbjeći potencijalne pogreške, naravno, ali kad nešto ne pođe po planu, pokušam to razriješiti umjesto da se durim na samu pogrešku. Ne možeš se vječno brinuti da će se nešto dogoditi. Ne boj se grešaka jer, pa, napravit ćeš ih mnogo. Svi će.
Druga je stvar nešto što imam tendenciju zaboravljati, a to je koliko je bitno cijeniti ljude koji su mi u životu. Isti mentor koji me naučio da ima vremena za one stvari kojima posvetim vrijeme naučio me i ovo, u drugom kontekstu. Tvoje je vrijeme jedina stvar koju ne možeš dobiti natrag, i od koga. Mogu ti se vratiti novci i materijalne stvari, ali ne i vrijeme. Stoga, svatko tko ti podari dio svog vremena zaslužuje biti cijenjen. Budi zahvalan za to vrijeme i iskoristi ga dobro. Trebaš u svom životu imati nuklearnu zajednicu ljudi kojima možeš vjerovati i kojima se uvijek možeš vratiti.
Puno, puno hvala Évi za dio njena dragocjenog vremena. Ako vas zanima kako se prijaviti na Cambridge (ili bilo što drugo o čemu smo pričali), slobodno kontaktirajte Évu na LinkedInu ili se javite nama da vas spojimo preko emaila.
