Prikazi slučaja su, barem po mojem mišljenju, najzanimljiviji, no nažalost i najviše ograničeni izvori kliničkih podataka. Nude jedinstveni i personalizirani pogled na bolest, a pogotovo na načine na koje ona utječe na točno određenog pojedinca. Iako su intrigantni, prikazi slučajeva se ne smatra pouzdanim izvorom dokaza i informacija na temelju kojih bi se mijenjale ili formirale kliničke smjernice i klinička praksa. To je najvećim dijelom tako jer kod prikaza slučaja nedostaju statistička značajnost i statistika općenito. Velike kliničke studije su dizajnirane na način da obuhvate što veći dio populacije i procjene, primjerice, kako bi većina reagirala na određeni lijek. Rijetki slučajevi na taj način ostaju marginalizirani. S druge strane, prikazi slučaja su pak namijenjeni upravo za ove koji se „ne uklapaju“, ali i za one kojih je toliko malo da je nemoguće konstruirati statistički poduprte zaključke. Upravo zahvaljujući rijetkima, prikazi slučaja su zaživjeli, posebice kao odličan edukacijski materijal i za profesore i za studente.
Kategorije