Nikolina Šoštarić: “Doktorski studij nije vrijedan tvog (mentalnog) zdravlja”

🕒 13 min

Bok, Nikolina, i dobrodošla u našu mjesečnu kolumnu Prezentiram alumnija. S obzirom da bi bilo vrijeme da pričamo sa studentom/icom doktorskog studija, koga bolje odabrati nego našu dugogodišnju alumnu. Za one koji ne znaju, Nikolina je bila dijelom S3-ja pet puta, a ove godine bi joj bio šesti put!

No prije nego uronimo u više detalja, ajmo te za početak upoznati…

Pa reci nam, tko je Nikolina?

Pretpostavljam da se ovih dana definiram kroz ono što radim – ja sam kemičarka na doktorskom studiju na Sveučilištu KU Leuven u Belgiji, u području računalne biologije. Inače dolazim iz Zagreba, gdje sam provela većinu svog života. I uz to sam velika entuzijastica znanstvene edukacije i popularizacije.

Edukacija i karijera

Odakle dolazi tvoj interes za znanošću?

Moja znanstvena priča počinje u osnovnoj školi, gdje sam pronašla svojevrsnu ljepotu u matematici i prirodnim znanostima. To je dodatno proširila moja profesorica kemije, koja me pozvala na natjecanje. Doduše, svoj pravi znanstveni dom pronašla sam u Petoj gimnaziji u Zagrebu, prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji, gdje je – među mnogim drugim – postojala napredna grupa učenika iz kemije. Unutar te grupe radili smo masu različitih eksperimenata s profesoricom u kasnim satima, ili bi nas posjetili studenti kemije koji bi nam održali zanimljiva predavanja. Bilo je stvarno super biti dijelom takve grupe gdje smo proveli jako puno vremena zajedno i razvili dugogodišnja prijateljstva. Možda će zvučati smiješno, ali za nas je jedna od najkul stvari bila sudjelovati u državnim natjecanjima iz kemije, gdje bismo se zajedno družili – i naravno, rješavali zadatke iz kemije 🙂

• Srednja škola: 2006. – 2010., V. gimnazija Zagreb
• Preddiplomski: 2013., Kemija, Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
• Diplomski: 2015., Kemija (smjer Fizikalna kemija i Biokemija), Prirodoslovno-matematički fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska
• Doktorat: 2016. – aktualno, Laboratorij računalne sistemske biologije, KU Leuven, Belgija
  • Publikacije

Što se dogodilo sljedeće, ili bolje da pitam koji su bili tvoji idući koraci?

S obzirom da sam bila toliko zainteresirana za kemiju, kratko sam razmišljala o studiju farmacije, no upisala sam Prirodoslovno-matematički fakultet na Sveučilištu u Zagrebu. Zapravo je izbor bio lagan jer sam poznavala mnoge studente s prijašnje napredne grupe kemije. Na preddiplomskom studiju kemije dobiješ neko osnovno znanje iz kemije pa ne postoje različiti smjerovi, dok na diplomskom studiju možeš odabrati izmedu učiteljskog i istraživačkog smjera. Ja sam voljela raditi eksperimente pa sam odabrala istraživački smjer u području fizikalne kemije i biokemije. Svoj diplomski rad odradila sam u području biokemije u laboratoriju Ite Grujić, pod direktnom supervizijom tadašnje doktorandice Nevene Cvetešić.

Nikolina, mi smo se srele davnih dana tijekom rada na radionicama znanstvene popularizacije, no upravo sam shvatila da te nisam nikad pitala odakle dolazi tvoja ljubav za edukacijom znanosti. Možeš li nam reći nešto više o tome? Zašto si se priključila takvim događanjima i zašto ti je to važno?

Svakako, mi smo se srele i tada bile dijelom udruge za znanstvenu popularizaiju Čarolije u znanosti, koja je promovirala znanost u dječjim vrtićima. Još uvijek se sjećam kako sam se iznenadila koliko se petogodišnjaci interesiraju za znanost. Za mene je, na neki način, bilo važno vratiti uslugu svojoj zajednici, odnosno potencijalno kreirati novu zajednicu. Uz Čarolije u znanosti, podučavala sam onu istu naprednu grupu iz kemije u svojoj gimnaziji te sam se kasnije pridružila Ljetnoj školi znanosti (S3) i projektu Znanstvenik u meni (ZUM). Također sam pripremila radionicu za Sveučiliste STEM na KU Leuven. Mislim da je to sve ostavilo traga na meni te sada jednostavno volim podučavati druge, a i organizirati razna događanja kako bismo pružili mjesta gdje se mladi entuzijasti znanosti mogu susresti i zajedno rasti.

Sada bih voljela, a vjerujem da bi i mlađe generacije alumnija, popričati o toj strašnoj riječi – doktorat. Koliko se ja sjećam, ti si se preselila u Leuven za svoj doktorat, no nakon nekog vremena si napravila zaokret. Možeš li podijeliti svoju priču s nama?

Kao što se sjećaš, nakon završetka diplomskog studija, kratko sam radila u maloj biotehnološkoj kompaniji Genos, a u isto sam vrijeme tražila doktorat u Belgiji, gdje je studirao moj dečko. Tražila sam laboratorij koji radi na biokemiji proteina, što je tema koja me zainteresirala tijekom diplomskog. Uspjela sam pronaći interesantni labos koji radi na različitim temama sekrecije proteina u bakterijama koristeći tada najmodernije tehnologije, pa sam napisala mail profesoru te sam se nakon nekoliko intervjua i rasprava odlučila pridružiti njegovoj grupi. Pritom sam dobila ugovor na godinu dana (standard u Belgiji) sa zadatkom da radim na aktivnom transportu proteina koristeći metode s mogućnošću detekcije pojedinačne molekule. Za početak sam morala naučiti mnogo novih metoda pa sam većinom radila s voditeljicom laboratorija da upijem što više znanja.

I onda se to dogodilo.

Voditeljica, koja je bila ujedno i tehničarka, samo je nestala zbog burnouta. S obzirom da je ona pripremala proteinske sisteme za sve u labosu, najednom su svi očekivali od mene da preuzmem njezin posao i da radim eksperimente za ostale, ignorirajući svoj projekt i dolazeći za vrijeme vikenda. Čak sam od šefa dobila i prijedlog da dođem tijekom noći da koristim neke uređaje koji bi bili zauzeti tijekom dana. Bila sam jadna. Htjela sam odustati, no onda sam se počela osjećati veoma nesigurnom – kako ću ikada pronaći novi posao? Posao u akademiji? Tko će me uzeti pod svoje ako kažem nešto protiv svog prijašnjeg šefa? Ili, još gore, tko će mi vjerovati? Ipak je moj šef profesor, i to onaj super uspješni profesor koji redovito objavljuje članke u prestižnim časopisima poput Naturea i Cella! Strašno!

No, uskoro sam počela primjećivati da nisam sama, već da se i drugi međunarodni studenti osjećaju emocionalno i mentalno iskorištenima. U nekom sam trenu dobila prijedlog da pričam sa službenicom koja se bavi zaštitom studenata te da joj ispričam svoju priču kako bih pomogla i sebi i drugim studentima. Našla sam se s tom službenicom i jedna njena rečenica mi se zacementirala u sjećanju – “Doktorat nije vrijedan tvog (mentalnog) zdravlja.” Nakon toga postalo je poprilično jasno da moram dati otkaz i da želim otići što prije. No, tu je postojao trik. Sjećaš se onog jednogodišnjeg ugovora? Pa, izgleda da postoji neki način da me moj profesor zadrži i produži taj ugovor bez da ga ja potpišem! Na kraju su me savjetovali da uzmem bolovanje i jednostavno nestanem.

Što se dogodilo nakon toga?

Počela sam više-manje u istom trenu gledati druge pozicije s obzirom da nisam bila spremna odustati od svog sna da postanem znanstvenicom. No, unatoč nekim administrativnim problemima na putu, uspjela sam pronaći svoj trenutni labos samo s kratkom pauzom od dva mjeseca. I ovdje je priča totalno drugačija! Atmosfera je bila i još uvijek jest pozitivnija, svi su bili spremni pomoći mi u tranziciji iz eksperimentalne pozicije u potpuno računalnu, čak je i moja nova šefica Vera van Noort bila uvijek tu da pomogne i diskutira sa mnom. Ne mogu reći da je uvijek bilo niti da je sad moja nova pozicija bez izazova, s obzirom da je svih četvero doktoranda u našem laboratoriju radilo na totalno različitim projektima, bez gotovo ikakvog preklapanja. Budući da sam dobila priliku da se potpuno posvetim svojoj novoj bebi, svom projektu, naučila sam kako biti sama svoja šefica te biti kreativna u pronalaženju ljudi koji me mogu savjetovati oko mog projekta. Nakon gotovo tri i pol godine rada mogu pouzdano reći da sam uspjela.

Hvala ti puno što si podijelila svoju priču! Mislim da je inspirativna i sigurna sam da postoje i drugi sa sličnim iskustvima koji se sada ne osjećaju toliko usamljenima. S obzirom da si rekla da tvoj doktorat još nije gotov, možeš li podijeliti s nama ideju svog projekta? Na čemu radiš? I postoji li svjetlo na kraju tvog doktorskog tunela?

Najjednostavnije rečeno, radim na molekularno-dinamičnim (MD) simulacijama proteina. Ukratko, koristim javno dostupne informacije o strukturama proteina i pokušavam odgovoriti na jednostavno pitanje – ako promijenimo uvjete u kojima se moj protein nalazi, hoće li se promijeniti njegova struktura i funkcija? Da budem preciznija, moj projekt fokusira se na post-translacijske modifikacije i njihovu funkciju. I tijekom svog doktorata razvila sam način kako koristiti MD simulacije u svrhu predviđanja funkcije modifikacije temeljen na procjeni stabilnosti protein-protein interakcija. Za početak sam krenula s tri specifična proteina, radom koji je objavljen prije par godina, no to sam dodatno proširila na puno više proteina, istovremeno proučavajući nekoliko različitih modifikacija. Sada sam ispunila sve preduvjete za završetak svog doktorata te uskoro počinjem s pisanjem disertacije.

To zvuči totalno kul. Mogla bih te pitati još dodatnih pitanja kako bih se bolje upoznala s detaljima projekta, no bolje da to ostavimo publici. Što je iduće u planu?

E, to je teško pitanje. S jedne strane, imala sam dovoljno akademskog kaosa i nisam sigurna želim li ostati u takvom okruženju. S druge strane, volim znanost pa možda samo trebam kratku pauzu prije nego joj se vratim. Iskreno, nedavno sam proučavala i mogućnost zaposlenja u području znanstvene popularizacije / edukacije, no za to bih trebala znati savršen nizozemski da ostanem u Belgiji. Također, s obzirom da je moj dečko znanstvenik s impozantnim akademskim portfoliom, a svatko bi za tipično napredovanje u akademiji trebao promijeniti zemlju, možda ću se fokusirati na svoje iduće korake izvan Belgije.

Ljetna škola znanosti

Da, sjećam se jako dobro. Moj prijatelj s napredne grupe kemije i tadašnji kolega Igor Marković bio je tehnički voditelj na S3++ 2013 te se ušetao u knjižnicu Kemijskog odsjeka i pitao želim li odraditi radionicu. Pristala sam bez razmišljanja. Tek kasnije sam shvatila da je riječ o internacionalnoj školi pa sam postala nervozna, pripremajući znanstveni vokabular za svoje polaznike. Dobila sam vrlo internacionalnu grupu polaznika (iz Srbije, Hrvatske, Mađarske i Francuske) te je za neke to bio prvi eksperiment koji su napravili. Jedan od polaznika oduševio se vidjevši formaciju plina po prvi puta tijekom eksperimenata (u obliku mjehurića). Sjećam se kako sam mislila koliko bi bilo super ponovno pokazati i naučiti iduće polaznike nečem novom.

• 

• 

Među S3 organizatorima, ti si jedna od dugogodišnjih. Zašto se ponovno vraćaš u toj poziciji? Želiš li se dodatno razviti kao organizator ili napokon organizirati najbolju Školu dosad? Ili je riječ o kombinaciji tvojih ljubavi za znanošću, organizacijom i edukacijom?

Riječ je o kombinaciji svega. Plus, optimizacija kako napraviti Školu boljom nego prošle godine. Jednostavno je S3 iskustvo toliko ispunjujuće i drugačije nego druga događanja. Na primjer, kad sam bila voditeljica projekta, nisam samo trebala planirati eksperimente, pripremiti opremu i sakupiti sve kemikalije, već sam trebala imati dodatan plan! Što ako je vruće, led se otopi tijekom vožnje busom pa se otopi i protein, čime je eksperiment totalno uništen? Također, tijekom projekta radiš samo sa svoja 3-4 polaznika, a kao organizator pokušavaš upoznati sve polaznike i omogućiti im ugodan ostanak na Školi. Ja sam jednostavno organizator u srcu (i pomalo kontrolirajuća osoba), pa želim omogućiti svakome najbolje iskustvo Škole.

• 

• 

Ti si trebala organizirati i ovogodišnji S3, no po prvi puta u njegovoj povijesti morali smo ga otkazati. Kako se to dogodilo i kakav je plan za iduću godinu?

Moram priznati da sam bila jako žalosna radi toga. Za mene ne postoji ljeto bez Ljetne škole znanosti (barem zadnjih pet godina), no u trenutnoj situaciji to je najbolje za sve. Nadamo se da će iduće godine ostati isti tim organizatora i voditelja projekata, no vidjet ćemo. Moguće je da ću u to vrijeme imati obranu doktorata pa neću biti u mogućnosti sudjelovati. Također, planiramo omogućiti održavanje nekog virtualnog oblika S3-ja ukoliko bi se slična situacija dogodila u budućnosti.

Kako bismo završili s S3 dijelom, željela bih te pitati o tvojim najboljim trenucima na Školi. Koje je godine to bilo i što se dogodilo?

Nakon toliko godina postoje mnoge zabavne (interne) priče. Na primjer, 2018. je grom udario u školu te su sva računala izgubila struju, rezultirajući brisanjem prethodno nememoriranih prezentacija ili IP adresa. Pa smo naučili da moramo često memorirati svoj rad.

Ipak, jedno od mojih najdražih S3 sjećanja je priča jednog od naših polaznika iz 2017. Naime, on je tada bio učenik tehničke škole, ponajviše radi želja njegovih roditelja, ali zapravo totalni biolog u srcu. Njegov voditelj projekta primijetio je koliko je taj učenik briljantan i ne samo da je pričao s njim o upisu fakulteta, nego smo mu organizirali cjelogodišnje S3 instrukcije kako bi se pripremio za maturu. I njegovi osobni S3 učitelji (bivši polaznici) su mu pomogli. To je za mene S3 – zajednica koja želi pomoći drugima i koji žele postati najbolja (znanstvena) verzija sebe.

Na kraju, možeš li nam reći zašto bi se netko trebao prijaviti na S3?

Zato što je to jedinstveno iskustvo koje ti potencijalno može promijeniti život, mjesto gdje ti je dopušteno da radiš pravu simulaciju života znanstvenika. Uz to si okružen vršnjacima koji su podjednako entuzijastični oko znanosti te su objeručke spremni podijeliti svoje kulturalne raznolikosti. Također, radiš eksperimente pod nadzorom nešto malo starijih diplomskih ili doktorskih studenata koje možeš pitati bilo što – jednostavno, to je fenomalno mjesto za svakog.

Prije nego te otpratim, mislim da je važno upoznati osobu iza znanstvenika. Pa možeš li nam reći što radiš u svoje slobodno vrijeme? Što te čini opuštenom i sretnom?

Kao i mnogi drugi ljudi, volim čitati, ponajviše fikciju i fantastiku. Nedavno sam otkrila i stripove. Prošle godine postala sam iznervirana kvalitetom i okusom kruha u Belgiji, pa sada pečem kruh 2-3 puta tjedno (te razvijam svoju vlastitu početnu kulturu). I zadnje, nakon jako duge pauze, ponovno sam se vratila svojoj umjetničkoj strani crtajući i slikajući. Trenutno pokušavam odlučiti koja mi se tehnika najviše sviđa.

Ok, sad stvarno zadnje pitanje. Koji savjet bi dala mlađim generacijama? Ili onim starijim?

Ako te nešto interesira, isprobaj to. Iako ti to možda nije najinteresantnija stvar na svijetu, postoji šansa da će ti promijeniti život. I još nešto, poprilično važno – nikad nije kraj svijeta, što god da se dogodilo u životu, tvoj put nije linearan. Preživjet ćeš i bit ćeš ok, samo budi iskren prema sebi i slušaj svoju intuiciju.

Hvala ti, Nikolina, na pridruživanju i dijeljenju svoje priče!

Kako ti se svidjelo? Želiš li postaviti Nikolini dodatna pitanja? Čekamo tvoje odgovore u komentarima!