Kategorije
Akademski život Broj 6 Prezentiram Alumnija Srednja škola

Vedrana Stantić: “Moja S3 priča nije završila u Požegi”

🕒 14 min

Bok Vedrana, hvala što si nam se pridružila za ovaj intervju. Budući da trenutno pohađaš zadnji razred srednje škole, najmlađa si S3 alumna koju smo dosad intervjuirali. Međutim, to ne znači da ti nedostaje iskustva: već si imala priliku živjeti u inozemstvu, pohađati mnogobrojne škole i znanstvene kampove, te čak napisati knjigu, inspirirana znanstvenicima koje si upoznala! Ali počnimo od početka – možeš li nam se ukratko predstaviti?

Bok svima, ja sam Vedrana i rođena sam u Zagrebu. Uvijek mi je teško odgovoriti na ovakva pitanja – sjećam se kad smo trebali složiti kratki tekst o sebi za interni S3 newsletter, pa sam 2 mjeseca smišljala što napisati. Rekla bih da sam osoba s puno interesa – znanost, pisanje, crtanje, kuhanje. Iako se možda čine nasumičnima, u mojoj su glave sve ove stvari povezane. Osobito uživam izrađivati stvari rukama.

Vedrana Stantić

Maturantica XV. gimnazije u Zagrebu

Polaznica S3 kampa 2018. i 2019. godine

Obrazovanje: kratka, ali uzbudljiva priča

Vrlo rano si imala priliku pohađati školu u inozemstvu. Što te je dovelo u SAD?

Tako je, kada sam bila mala, imala sam priliku živjeti u SAD-u godinu dana s mamom, sestrom i bratom. Zapravo smo tada slijedili mamu na njenom akademskom putu – ona radi kao profesorica na Sveučilištu u Zagrebu, a 2009. godine je dobila Fullbright stipendiju koja joj je omogućila da provede godinu dana na Sveučilištu Tufts u Bostonu, Massachusetts. Budući da smo godinu dana unaprijed znali da će se ta selidba dogoditi, ja sam odmah počela pohađati školu u Zagrebu, iako sam službeno bila premala da počnem. Ideja je bila da će me godina provedena u obrazovnom sustavu u mojoj zemlji pripremiti, barem malo, za iskustvo u SAD-u. I zaista jesam dobila dojam o tome kako škola funkcionira, te sam imala priliku naučiti osnove engleskog jezika.

  • Osnovna škola: 2009 – 2017, Osnovna škola Dr. Ivan Merz, Zagreb, Hrvatska
  • Osnovna škola: 2010 – 2011, 2013 – 2015, West Somerville Neighbourhood School, Boston, SAD
  • Osnovna škola: 2014, NuVu – The Innovation School, Cambridge, Boston, SAD
  • Srednja škola: 2017 – , XV. gimnazija, Zagreb, Hrvatska

Budući da si poznavala samo osnovne riječi i izraze na engleskom, mogu zamisliti da je školovanje u Americi bilo zabavno iskustvo. Možeš li opisati kako je to izgledalo – slušati nastavu na jeziku koji jedva razumiješ?

Zabavno je prikladna riječ za opis tog iskustva. U to sam vrijeme znala reći samo vrlo osnovne stvari, primjerice kako se zovem, koliko imam godina, i sl. Stoga nije iznenađujuće da mi je matematika bila daleko najlakši predmet. Tijekom drugih predmeta sam tipično sjedila i pokušavala uhvatiti što više riječi dok je učiteljica pričala, bez da sam zapravo razumijela što one znače. Kasnije kada bih došla doma, ponovila sam riječi mami, te smo zajedno pokušavale dešifrirati što se zapravo taj dan dogodilo u školi. Proces je bio spor, ali s vremenom je postao lakši, pogotovo jer sam pohađala dodatne satove engleskog.

Jesi li imala poteškoća u druženju sa svojim vršnjacima, budući da nisi mogla razgovarati s njima?

Ne osobito. Djeca k’o djeca, jedina važna stvar nam je bila trčati po školskom dvorištu. Definitivno je bilo lakše tijekom drugog posjeta SAD-u, kada sam zapravo mogla imati smislene razgovore s prijateljima iz razreda. Sveukupno mogu reći da sam uživala u vremenu provedenom tamo, osobito u Američkim tradicijama poput Halloweena i Thanksgivinga. Daleko najdraža stvar mi je bio trick-or-treating, koji mi baš nedostaje tu doma.

Sve je zaista lakše kada si dijete. Kako si završila u SAD-u drugi put? Također, u tom kratkom vremenskom periodu is pohađala više škola, od kojih je jedna prakticirala eksperimentalan način rada. Možeš li nam reći više o tome?

Izgradnja robota u NuVu školi

Zapravo je bilo slično prvom posjetu – moja mama je razvila suradnju s ljudima na Tuftsu, tako da su joj pokrili troškove drugog posjeta. Taj put je bio bolji nego prvi, i to ne samo jer sam tada već imala pristojno poznavanje engleskog, već zato jer se tata uspio pridružiti ostatku obitelji. Na početku školske godine 2013. počela sam pohađati nešto prestižniju školu (mogli bismo je usporediti s privatnim školama u Hrvatskoj), međutim nije mi se svidjela i nisam u njoj uspjela pronaći prijatelje. Stoga sam se nakon svega mjesec dana vratila u svoju staru školu u SAD-u.

Škola općenito izgleda potpuno drukčije nego u Hrvatskoj: dok ovdje imamo više od 12 predmeta, u SAD-u su bila samo četiri – društvene znanosti, engleski, znanost i matematika. Uz to smo imali tjelesni i likovni, te smo svaki dan proveli dio vremena u knjižnici čitajući ili učeći osnove rada na računalu. Zapravo mi se više sviđa taj generalizirani sustav obrazovanja kakav postoji u Americi, budući da je hrvatski malo previše opterećujuć s tim ogromnim brojem predmeta za koje se očekuje da ćemo ih savladati.

Što se tiče eksperimentalne škole, to se dogodilo nekako slučajno. U svibnju 2014. godine išla sam na znanstveni sajam kraj MIT-a s mamom, te je ona naišla na letak koji je promovirao eksperimentalnu školu NuVu u četvri Cambridge. Činilo se kao fora mjesto, tako da sam pohađala tu školu tijekom 3 mjeseca u jesen 2014. Bilo je vrlo zanimljivo iskustvo, u neku ruku slično S3-ju. Čitav se program sastojao od dvotjednih projekata, tijekom kojih se radilo u grupi pod vodstvom znanstvenika. Na kraju svakog perioda od 2 tjedna morali smo prezentirati kako smo riješili problem. Jako mi se svidio taj način učenja, te sam imala priliku vidjeti i raditi s mnogo različitih svari – lasersko rezanje, 3D printanje, programiranje, itd.

Prezentacija projekta u NuVu školi

Budući da je tvoje obrazovanje u inozemstvu bilo toliko različito od hrvatskog sustava, jesi li se osjećala kao da zaostaješ za vršnjacima kada si se vratila?

I ne baš. Neke su stvari međutim bile neočekivane. Primjerice, u Americi sam uvijek bila među najboljima u razredu iz matematike, dok sam u Hrvatskoj bila tek prosječna, što mi je bilo čudno. Dio problema je definitivno bio jezik – puno sam stvari znala, ali nisam znala kako se zovu. Kada smo se vratili u Zagreb, sjećam se da sam puno vremena provodila učeći glagole na hrvatskom s mamom. I dan danas mi je automatski razmišljati na engleskom umjesto hrvatskog.

Kako ti se sviđa srednja škola koju trenutno pohađaš i baviš li se tamo ikakvim izvannastvnim aktivnostima?

Sretna sam u svojoj trenutnoj školi, iako moram priznati da ne uživam u predmetima poput povijesti, budući da nikad nisam bila osobito dobra u učenju stvari napamet. Tužna stvar je što sam također očajno loša što se tiče šalabahtera – uvijek su presitni da bi uspjeli sadržavati sve informacije koje ne mogu zapamtiti, te osjećam nelagodu i pritisak kad znam da ih imam. Posljedično nikad nisam imala bajne ocijene iz povijesti. Najviše uživam u STEM predmetima, osobito u biologiji i kemiji. Od izvannastvanih aktivnosti, u prvom sam se razredu priključila debatnom timu, ali sam uskoro morala odustati jer se preklapao s glazbenom školom.

Pohađaš li još uvijek glazbenu školu? Koje instrumente sviraš?

Više ne idem u glazbenu školu. Istovremeno pohađati običnu i glazbenu školu je bilo malo prezahtjevno, pogotovo ako uzmemo u obzir da ne planiram postati glazbenica. Sve je započelo u osnovnoj školi: moja sestra je svirala klavir, brat saksofon, a ja sam se odlučila za afričke udaraljke. Možda se čini kao neobičan izbor, ali odabrala sam ih jer su bile lake za savladati, što je važno jer nikad nisam naučila kako čitati note, imam tek neki minimalni osjećaj za ritam, a nemam baš ni previše sluha. Čisto da stekneš dojam, ja sam bila ona osoba koja svira triangl u orkestru. Neovisno o tome, uvijek sam uživala u glazbi, tako da sam čak namjerno pala jedan razred u osnovnoj glazbenoj školi kako bih je mogla pohađati godinu dana dulje.

Ljetna škola znanosti

Dolazak na Ljetnu školu znanosti je za tebe još uvijek friško iskustvo – sudjelovala si na S3 kampovima 2018. i 2019. godine koje smo organizirale Dora i ja. Također si se prijavila za Školu 2020., koju smo nažalost morali otkazati zbog pandemije Covid-19. Kako si se odlučila prijaviti za S3 prve godine?

Slično kao s NuVu školom, moja je mama naišla na vijest da postoji Ljetna škola u Požegi. Rok za prijave je bio vrlo blizu kada sam se 2018. ipak odlučila prijaviti. Nisam bila jako entuzijastična, ali sam pokušala da vidim hoće li mi se svidjeti program. Ispalo je fenomenalno iskustvo i jako mi je drago da nisam to propustila! Od tada sam odlučila probati što više stvari mogu jer nikad ne znam hoće li mi se na kraju svidjeti.

I meni je drago da si se odlučila prijaviti za naš program. Još se uvijek sjećam koliko smo Dora i ja bile impresionirane tvojim odgovorima tijekom selekcijskog intervjua. Jednom kada si došla u Požegu, jesi li već imala jasnu ideju na kojem projektu želiš raditi?

2018. sam odlučila koji mi se projekt najviše sviđa prije nego sam došla na kamp. Međutim, nakon što sam čula prezentacije voditelja projekata prve večeri, potpuno sam promjenila mišljenje. Sljedeće se godine nisam zamarala biranjem unaprijed. Zanimljivo je kako vrlo često završim na projektima iz fizike, matematike i informatike, dok u stvarnosti više volim biologiju i kemiju. Isto se dogodilo i na S3-ju, gdje sam završila na projektu iz inženjerstva.

Čega se još uvijek sjećaš od rada na projektima?

Prva prezentacija projekta na S3 kampu 2018.: demonstracija rada helikoptera

Na prvom sam kampu radila na projektu Priprema za polijetanje! s Petrom i Josipom. Projekt je bio super zanimljiv, budući da smo imali priliku izgraditi svoj helikopter. Taj inženjerski dio – izgradnja helikoptera, lemljenje, i sl. – mi se najviše svidio. Kako sam tek završila prvi razred, bilo mi je malo teško pratiti svu matematiku, kao i neke neobične ideje, poput konstanti koje su varijabilne. Kasnije kada sam čitala naš report s boljim znanjem matematike, vidjela sam da su mi stvari dosta jasnije.

2019. godine sam radila s Rose na projektu iz molekularne biologije In-DYE-go. Sjećam se da nam puno stvari nije uspjelo, a ono što sam nekako najbolje zapamtila su metode, npr. korištenje pipeta, pravila sigurnog rada u labosu, poput zabrane nošenja rukavica kada se radi s plamenom, pravila dezinfekcije (to je naglo postalo korisno u svakodnevnom životu kada je došla ova pandemija), itd. Ovaj mi je projekt bio lakši, vjerojatno zato što je bio više poput priče i s manje matematičkih formula.

Slika tima na S3 kampu 2018., večer završnih prezentacija
Slika tima na S3 kampu 2019., večer završnih prezentacija

Kako bi sveukupno usporedila ta dva iskustva, te jesi li ostala u kontaktu sa svojim vršnjacima s kampova?

Što se tiče rada na projektima, iskustva su bila potpuno drukčija i teško ih usporediti. Sveukupno mislim da mi je drugi kamp bio bolji jer sam osjećala kao da se bolje uklapam među svoje vršnjake. Ne bih rekla da je to bilo do njih, već da sam se ja promjenila unutar te jedne godine između kampova. Nakon svakog kampa sam imala iste dvije misli: 1. želim spavati (i to puno) i 2. želim ponoviti ovo iskustvo!

Općenito nisam osobito dobra u održavanju kontakta online – followamo jedni druge na društvenim mrežama, ali ja vrlo često zaboravim odgovoriti ljudima na poruke. Definitivno mi je draže biti u konaktu uživo. Povremeno vidim Vita, te idem u razred s Eloise, tako da nju vidim svaki dan. Naša talijanska mafija, točnije Francesco i Federico, su htjeli organizirati druženje u Italiji zajedno s polaznicima iz Zagreba, Ash iz Kanade, Taniom iz Španjolske, itd., ali koronavirus je poremetio te planove. Nadam se da ćemo se uspjeti vidjeti jednom kada se ovo raščisti.

Druženje u Italiji zvuči super, nadam se da ćete to uskoro moći napraviti na siguran način. Još jedno pitanje za kraj ove sekcije – bi li se voljela vratiti na S3 u budućnosti?

Prezentacija swapshopa na S3 kampu 2019.

Definitivno da! Mislim da moramo napraviti sve u našoj moći da organiziramo i podržimo ovakve programe u Hrvatskoj. Još uvijek nisam odlučila kako će izgledati moj znanstveni put, ali svakako bih se voljela vratiti u Požegu u različitim ulogama, počevši možda kao voditeljica swapshopa ili tehnička asistentica.

Sadašnjost: upoznavanje znanstvenika, pisanje knjiga, i povremeno pečenje kolača

Ono što mi se sviđa kod tvoje S3 priče je da ona nije završila u Požegi. Nakon Škole si ostala u kontaktu s jednom od pozvanih predavačica 2019. godine, Dr. Ivankom Jerić s Instituta Ruđer Bošković u Zagrebu. Možeš li nam reći više o tome?

Ivanka je vrlo draga osoba i super predavačica. Kada smo bili u Požegi, ponudila je provesti sve iz Zagreba i okolice po Institutu Ruđer Bošković. Nakon kampa sam te zato pitala za njenu e-mail adresu, te sam potom kontaktirala Ivanku vezano za njenu ponudu. Nekoliko sam puta posjetila Institut i svaki bi me put odvela nekim od svojih kolega iz različitih laboratorija, s kojima sam potom razgovarala. Čula sam priče o njihovom radu, ali i priče o backgroundu ljudi u različitim labosima. Tada sam prvi put postala svjesna važnosti interdisciplinarnosti u istraživanju, tj. suradnje ljudi s različitim pogledima na problem ovisno o njihovom backgroundu. Iako nisam mogla direktno iskoristiti ovo iskustvo, budući da labosi tipično primaju za rad tek studente treće godine fakulteta, uživala sam upoznajući sve te znanstvenike. Također sam stekla bolju ideju o mogućim smjerovima za svoj budući studij, te sam naučila puno o dobrim i lošim stranama pojedinih studijskih programa u Hrvatskoj.

Super je kako je cijelo ovo iskustvo proizašlo iz S3-ja. Je li ti se neki labos posebno svidio na Institutu, te jesi li već donijela odluku za koji ćeš se studijski smjer opredijeliti naredne godine?

Mislim da mi je najdraži labos bio jedan koji se bavi istraživanjem raka. Njihov mi se rad vjerojatno najviše svidio jer me zanima medicina, iako ne toliko dio rada s pacijentima, već više istraživački. Ako ostanem u Zagrebu za studij, vjerojatno ću se opredijeliti za kemiju ili molekularu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Međutim, trenutno također ozbiljno razmatram pojedine programe u Nizozemskoj, gdje se može učiti medicina s više istraživačkog/znanstvenog stajališta.

Prije nekoliko si mjeseci kontaktirala nekoliko nas sa S3 kampa vezano za knjigu na kojoj radiš sa svojom mamom. Možeš li nam reći o čemu će biti knjiga?

Moglo bi se reći da dolazim iz obitelji pisaca – moji djed i mama su napisali nekoliko knjiga, moja sestra je objavila svoju prvu knjigu u dobi od 16 godina, a ja sam voljela čitati i pisati otkad sam bila dijete. Mama i ja trenutno radimo na dvije knjige. Jedna će biti zbirka priča hrvatskih znanstvenika*, kroz koju će čitatelj moći steći dojam kakvi su znanstvenici kao osobe, dok će druga knjiga govoriti o važnosti čitanja popularno-znanstvene literature**. Mislila sam da bi bilo zanimljivo uključiti priče nekoliko S3 alumnija, budući da su ljudi na kampu bili inspirirajući.

* Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću (i kako je do toga došlo)?, urednice i autorice koncepcije Anita Peti-Stantić i Vedrana Stantić

** Anita Peti-Stantić i Vedrana Stantić, Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?

Veselim se čitanju knjiga čim budu objavljene! Bi li se mogla zamisliti kao profesionalna spisateljica u budućnosti?

Budući da uživam u procesu pisanja i smišljanja ideja s mamom, mislim da bi pisanje definitivno mogao postati dugoročni hobi. Nedavno sam također imala ideju o slikovnici gdje bi glavni lik bila ružičasta životinja. Međutim, mislim da ne bih to voljela raditi kao posao.

Imaš li drugih hobija uz pisanje?

Također volim crtati i kuhati, iako to dođe sporadično, Primjerice, kada me uhvati inspiracija, napisat ću pjesmu, nacrtati nešto ugljenom i ispeći kolač, sve u jednom danu. Ali to je nešto što stvarno ne mogu forsirati, već čekam da mi dođe inspiracija.

Za sam kraj, što bi poručila svojim vršnjacima koji se premišljaju bi li se prijavili za S3?

Rekla bih im da nemaju što izgubiti, a imaju toliko puno toga za dobiti. Životi vam mogu postati toliko bolji radi ovog iskustva, tako da ga definitivno nemojte propustiti ne probavši se prijaviti!

Hvala ti što si podijelila svoju zanimljivu priču s nama, Vedrana. Želim ti sve najbolje na budućem studiju, kao i s pisanjem i objavljivanjem knjiga.

Imaš dodatno pitanje za Vedranu? Piši nam u komentarima!

Autor Nikolina Šoštarić

Nikolina je kemičarka koja se trenutno bavi računalnom biologijom, točnije modifikacijama i interakcijama proteina. U slobodno se vrijeme bavi slikanjem, te je aktivna u popularizaciji znanosti.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.