Kategorije
Akademski život Broj 7 Postdoktorand Prezentiram Alumnija

Sebastijan Dumančić: “Volim razmišljati o problemima i formulirati znanstvena pitanja”

🕒 25 min

Sebastijan, hvala ti što si pristao razgovarati s nama u našem mjesečnom razgovoru s alumnijima. Drago nam je da te možemo ugostiti kao našeg prvog postdoktoranda. Sebastijan je trenutno na drugoj godini postdoktorata u području računalnih znanosti, točnije u uzbudljivom području umjetne inteligencije.

Započnimo s onim što te dovelo do postdoka – interes za znanošću. Ili interes za računalima?

Sebastijan Dumančić
Postdoktorand Računalnih Znanosti
KU Leuven, Belgija

2012 S3 voditelj projekta
2013 S3 organizator
2015 S3 organizator
2017 S3 organizator

Da budem iskren, ne mogu ti reći što je bilo prvo, interes za znanost ili računala. Kao dijete, zanimale su me mnoge stvari, a pogotovo sam volio čitati enciklopedije. Nisam ih volio čitati pod prisitkom, pa bih is posudio iz knjižnice te skenirao stranicu po stranicu i čitao kako mi je odgovaralo. Često nije bas pošlo tako po planu, pa bih se prebacio na skeniranje sljedeće enciklopedije.

Iskreno, mislim da nisi bio jedini. Još uvijek se sjećam svoje zelene enciklopedije s dinosaurima. Čini se da si se već tada dobro snalazio s računalima?

Istina. Dok sam bio dijete, moji roditelji su imali firmu koja se bavila podučavanjem računalnih vještina. Tako da sam stalno bio okružen računalima. U osnovnoj školi sam već započeo s programiranjem (kao i svi, navodio sam Logo kornjaču preko ekrana). A s time sam nastavio i u srednjoj školi.

Edukacija (prošlost – sadašnjost – budućnost)

Reci nam nešto o svom srednjoškolskom razdoblju.

Iako sam uvijek imao široke interese, na kraju sam završio u prirodoslovno-matematičkoj gimnaziji zbog matematike i informatike. Široki interesi su, u neku ruku, moj problem od malih nogu. Uz gimanziju, također sam pohađao i srednju glazbenu školu gdje sam svirao francuski rog. Imao sam razne interese ali sam i uživao njima. Ponekad bi to izgledalo smiješno – raspored bi mi znao biti pretrpan, pa bih na nastavu ujutro krenio s ruksakom, rogom i sportskom opremom, a doma bih se vratio tek iza 22h. Ali ne žalim ni zbog čega – zbog takvog rasporeda sam razvio vještine koje su mi kasnije dosta pomogle, a također sam se mogao povezati s ljudima različitih interesa.

Pretpostavljam da ti je zbog toga izbor studije bio lagan, budući da si se već opredijelio za informatiku. Je li to istina?

Da bar! Volio bih da je to bio slučaj, no definitivno nije. U jednom trenu sam htio čak studirati i arhitekturu! Na kraju sam se dvoumio između studija matematike na PMF-u i računalnih znanosti na FER-u, a odluku sam donio doslovno na dan upisa. Na kraju su računalne znanosti pobijedile, iako sam zaista volio matematiku. No, nisam se vidio u svim tim teoremima i odlučio sam se za računalne znanosti koje su bile više praktične.

Reci nam više o svom studiju, kako je sve bilo organizirano?

Prije nego se pozabavimo detaljima, htio bih reći da računalne znanosti imaju tako reći PR problem. Pod tim zapravo mislim da jedini doticaj koji srednjoškolci imaju s računalnim znanostima je programiranje. Mislim da zbog toga većina srednjoškolaca ima dosta krivu sliku što računalne znanosti zaista jesu. Programiranje je samo alat, a cijelo područje je puno šire od toga. Zbog toga se lako izgubiti u svemu tome. Dobar primjer su izrade video igra. Mislim da dosta ljudi upiše Fakultet elektrotehnike i računarstva (FER) u želji da jednom dana rade vlastite igre. E sad, lako se zeznuti i očekivati da je programiranje sve što ti treba za to, a sve ostalo možeš ignorirati.

No, za izradu video igrama, potrebno je zapravo znati dosta matematike i fizike. Ne trebaš biti matematičar ni fizičar, ali treba znati osnove. Prve dvije godine studija na FER su pune općih predmeta koji te uče upravo takvim osnovama, a u tome je lako izgubiti interes. No, upravo su te osnove dosta bitne za sve više godine! Pa evo mali savjet za sve one koji upisuju FER – pripremite se na dosta matematike!

To je dobar savjet. Čisto iz znatiželje, možeš li nam dati primjer zašto je matematika bitna za igrice?

Video igre se vrte oko grafike. Zamisli da igra započinje u sobi s prozor i nešto pokućstva. Iako je jednostavno nacrtati takvu sobu u tri dimenzije, da bi takvu scenu napravili realističnom i dodali percepciju dubine, moramo dodati izvor svijetla. I tu stvari postanu komplicirane. Kako se svjetlo širi po sobi? Koji dijelovi su svjetliji, a koji tamniji? Kako se formiraju sjene stvari koje se nalaze u sobi? Sve to zahtijeva matematičke modele. Naravno da postoje programi koji olakšavaju takve stvari, no svejedno je potrebno razumijeti što točno takvi programi rade. Matematike je zasigurno jako korisna, no nažalost naš školski sustav je takav da nas se ne podučava kako ju iskoristiti. Imam savršen link za ilustrirati upravo to – link na TED talk koji prikazuje koliko truda je Pixarov tim trebao uložiti samo da bi napravili odraz u Wall-e-jevom oku realističnim.

Moram priznati da nisam nikad razmišljala o tome, no ima smisla. Budući da si spomenuo da dosta ljudi želi raditi igrice, što si ti točno htio raditi?

Odlično pitanje na koje nažalost nemam dobar odgovor. Tada to nisam znao. Kao što sam prije spomenio, dosta se lako izgubiti na FER u prve dvije godine jer je fokus isključivo na osnovama, koje su iste s inženjerskim smjerovima. Nakon dvije godine, trebao sam odlučiti na koji smjer ću se fokusirati. Tad sam zapravo shvatio da ne znam što me točno zanima. Doslovno sam se pitao – kakve sve ovo ima veze s računalnim znanostima? Sto ja stvarno zelim naučiti? Izradu aplikacija? Nije me to baš zanimalo. Kako je sve ovo što sam učio do sada povezano sa svim što mi treba u budućnosti? Ono što ti nitko ne kaže je da trebaš biti proaktivan, sam istraživati i pronaći što te zanima. Nakon 7 godina u inozemstvu, mogu reći da su programi vani često bolje strukturirani. Zahtjevaju više praktičnog rada od samog početka, više su orijentirani na rješavanje problema i razvoj kritičkog razmišljanja, te zbog toga bolje pripreme studente na razne karijere.

Kako si na kraju razriješio taj misterij svog idućeg koraka?

Kao što sam rekao, jednostavno je potrebno biti proaktivan. Budući da sam bio pomalo izgubljen, iskoristio sam različite prilike koje su mi bile dostupne: još uvijek sam uzimao satove roga sa svojim srednjoškolskim profesorom Ivanom Kšenekom te kasnije i s profesorom Boštjanom Lipovšekom na Muzičkoj akademiju (obojica su imali značajan utjecaj na moj život), uključio sam se u rad udruge Mladi nadareni matematičari Marin Getaldić (MNM) koja je organizirala Ljetni kamp mladih matematičara, te sam se prijavio na praksu u Ericcsonu. Sve te prilike naučile su me puno toga: koliko god da sam uživao na praksi u Ericcsonu, shvatio sam da ne želim tako nešto raditi cijeli život. Također sam uživao raditi s ljudima u MNM-u, ali nikada nisam baš volio natjecanja. Mislim da postoje puno bolji načini za popularizaciju znanosti. Natjecanja na razvijanju direktno znanstvene vještine, no to ne isključuje činjenicu da su vještine stječene na natjecanjima korisne u znanosti.

Kroz rad u MNM-u, upoznao sam Kristinu Majsec koja me je upoznala s Ljetnom školom znanosti. Budući da je cilj S3 popularizirati znanost kroz praktičan rad, to me privuklo i odlučio sam probati. No, ono što je najviše utjecalo na moj odabir karijere bio je predmet Umjetna inteligencija prof. Jana Šnajdera na FERu. Predmet mi je bio super zanimljiv i multi-disciplinaran, što je bilo komplementarno mojoj nemogucnosti da se odlučim za samo jedno područje, te je imao entuzijastičnog profesora. Budući da mi se predmet svidio, odlučio sam napraviti završni rad u tom području. Konkrentno, tema završnog rada bila mi je automatska klasifikacija određenog tipa stanica.

Wow, zvuči kao da su to bila dva naporna ljeta. Ali barem si našao što te zanima. Je li ti to pomoglo oko izbora diplomskog studija?

Zasigno je, no više je to bila kombinacije svega što sam dosada spomenuo. Znao sam da želim naučiti više o umjetnoj inteligenciji. Također sam tad već znao da želim na doktorat pa sam pristupio svemu strateški kako bih si povećao šanse da upadnem na doktorat. Odlučio sam potražiti još jednu praksu, ali ovaj puta više usmjerenu na znanstveni rad. Prijavio sam se na nekoliko mjesta i na kraju su me prihvatili na Institutu Jozef Štefan u Ljubljani, u groupi Knowledge Technologies koji vodi Nada Lavrač. Sad kad gledam na to, to je bio odličan izbor jer je potvrdio da želim raditi u znanosti.

Jesi li radio diplomski rad u istom labosu?

Nisam. Istovremeno sam istraživao druge opcije. Već tada sam znao da želim na doktorat, te sam imao sreće upoznati dosta ljudi koji su prošli isti put. Tako sam saznao da je najbolji put prema doktoratu pokazati da imaš potencijala kao znanstvenik kroz uspješan diplomski rad. Tada sam odlučio pokušati odraditi diplomski u nekoj od uspješnih grupa koje se bave umjetnom inteligencijom. Potraga za tim grupama bilo je odlično iskustvo – to je daleko najbolji način za upoznati se trenutnim znanstvenim temama i uspješnim znanstvenicima. Ukratko, pronašao sam nekoliko grupa koje me zanimaju te se ispostavilo da mogu kroz Erasmus program provesti godinu na dva sveučilišta koja su mi privukla pažnju – KTH u Švedskoj i KU Leuven u Belgiji. Dobio sam priliku otići u Belgiju.

No gotovo u isto vrijeme je organiziranje mog diplomskog postalo komplicirano. U Hrvatskoj se zadnji semestar sastoji od samog rada na diplomskog radu, pri čemu kreiraš temu zajedno s mentorom. Na KU Leuven započinjes rad na temi cijelu godinu i vecinom odabereš jednu od ponuđenih tema. Gotovo nitko od Erasmus studenata ne radi diplomski rad tamo, pa sam bio totalno izvan sistema. Nitko nije točno znao što da radi sa mnom. Pa sam trebao sve napravit sam – pronaći mentora, smisliti temu, saznati koju papirologiju trebam ispuniti i sve to dodatno koordinirati sa zagrebačkim sveučilistom.

Kako si odabrao mentora na kraju? Ili je on/ona tebe odabrao?

Moram priznati da je to bila kombinacija sretnih i nesretnih okolnosti. Prošlo ljeto sam bio na praksi u Sloveniji. Moja mentorica iz Slovenije je bila dobra prijateljica s jednim od profesora u Leuvenu, i na taj način sam saznao teme na kojima radi njegova grupa. To mi je omogućilo da se lakše pripremim i osmislim tip projekta na kojem želim raditi. Na kraju je to bila tema koja je kombinirala moj dosadašnji rad u Sloveniji i moj preddiplomski rad. Bio sam odlučan da je moj projekt ok i kontaktirao profesora. Njemu se svidjela ideja te mi je omogućio da napravim svoj diplomski rad u njegovoj grupi.

To zvuči super! Pa zašto si spomenuo da su postojale nesretne okolnosti?

Problem je da je takav pristup diplomskom radu direktno suprotan onome kako ga oni rade u Leuvenu. KU Leuven je sveučiliste orijentirano na istraživanje i diplomski radovi su osmišljeni na taj način. Rijetko dobiješ priliku da napraviš svoj rad i osmisliš svoju temu, većinom odabereš jednu od ponuđenih tema. Te teme, odnosno diplomski radovi su pak kratki projekti doktoranda i postdoktoranda u labosu te su vezani na trenutni rad u grupi. Drugim riječima, svatko mora napraviti pravi znanstveni rad i rješiti nerješiv problem, barem djelomično. S obzirom da su na taj način tvoji mentori direktno zainteresirani za tvoju temu, oni te vode i pomažu kroz cijeli proces. Kako sam ja donio svoju ideju, nitko me nije mogao voditi. Doktorandi i profesor su bili korisni i pomogli puno, ali nisu znali dovoljno o temi mog rada. Takoder, tada još uvijek nisam naučio kako postaviti dobro znanstveno pitanje ili kako pronaći zanimljiv problem. Sad kad na to gledam, bilo bi puno lakše samo uzeti jednu od ponuđenih tema. Pa tko god se sprema na slično iskustvo – olakšajte si i radije pitajte da li već postoje ponuđene teme u labu u kojem ćete provesti svoju praksu.

Spomenuo si za rad trebao imati određene vjestine. Možeš li nam reći o tome nešto više?

Za početak, trebao sam naučiti kako postaviti interesantno znanstveno pitanje. Kako formulirati problem i kako mu pristupiti, bez da znam točne korake kako to napraviti. Mozda je to bolje predočeno suprotnim primjerom – na FER-u dobiješ zadatak (problem), no znaš točno kako ga riješiti – samo prati korake i to je to. No znanost ne funkcionira na taj način! Mi ne znamo rješenje ili korake potrebne da bi došli do rješenja. Zapravo, rijetko kad i znamo što je cilj. Svatko treba precizirati problem koliko god moguće te ga rastaviti na male rješive dijelove. To je dosta povezano s kritičkim razmišljanjem, nešto sto ne prakticiramo dovoljno (ako uoće prakticiramo).

Takoder, studiranje u Leuvenu mi je bio akademski sok. Za pocčtak, na svakom ispitu možeš imati otvorenu knjigu. Možeš donijeti bilo koju literaturu sa sobom. Nikoga nije briga koliko možeš zapamtiti. Pitanja su formulirana tako da ih ne možeš pronaći u knjizi već moraš primijeniti svoje znanje da ih rjesiš. Standardni test je sadržio par pitanja za kojih dobiješ 4 sata. I mislim da nijedan ispit nisam završio prije toga jer je jednostavno postojalo puno toga za pisati. Neki predmeti čak nisu ni imali ispit, vec bi radio na velikom projektu cijeli semestar te ga na kraju prezentirao profesoru. Kao drugo, to je bilo prvi put da sam imao usmeni ispit. U Hrvatskoj, na FER-u oni tada nisu postojali. Pritom svatko misli da ti znaš kako to funkcionira. Npr, meni su rekli sljedece: dat ćemo ti pitanja i imaš 3 sata da skiciraš svoje odgovore. Ja sam mislio da skiciranje podrazumijeva da napisem kratke natuknice o tome kako to želim odgovoriti. O kako sam bio u krivu! Trebao sam napisati svoje pune odgovore koje bi profesor pročitao na mjestu i pitao me dodatna pitanja. Moje natuknice su bile totalni promašaj, ja vjerujem da je profesor mislio da sam totalni idiot. Umalo sam pao taj ispit. A toliko sam puno učio za njega! I to je prototip hrvatskog sistema – nauci puno jer trebaš sve znati kako bi mogao položiti taj ispit.

Jesu li tvoje ocjene na FER-u bile pogodene tvojom godinom u inozemstvu i na taj način limitirale tvoje šanse za doktorat?

Da i ne. Kao što sam spomenuo u prošlom primjeru, postojali su predmeti koje sam jedva položio, no u ostalima sam bio među top studentima. Ukupno sam bio bolji nego u Hrvatskoj. No interesantno, moj prosjek se jako spustio kad sam se vratio. Razlog tome je bilo mapiranje mojih ocjena iz Belgije na ocjene iz Hrvatske. Dok u Belgiji koriste ocjene 1-20, u Hrvatskoj postoje samo 1-5. Pritom belgijski sistem ocjena nije osmisljen linearno: postoji 9 ocjena za pad, 10 je prolazna ocjena, 11-14 su prosjecne osjene, a sve iznad 15 su super ocjene. Zapravo, ako je vas prosjek iznad 13.6 dobijete pohvalu nakon diplomiranja. I tu već vidite problem – nije jednostavno to mapirati na hrvatski linearni sistem ocjena. No nije mi uništilo šanse za doktorat jer ocjene nisu sve. Voditelji labosa su više zainteresirani za ono što ja mogu raditi, moja prethodna iskustva, i možda ocjene iz nekoliko specifičnih predmeta njihovih interesa, no njima nije bilo bitno jesi li top student. Tijekom intervjua su me ponajviše pitali o mojim praksama, S3-u i ostalim interesima koje sam imao. Predmeti koji su se direktno vezali na moj doktorat sam položio s visokim ocjenama i to je to. I koliko ja znam, to je pravilo za većinu inozemnih sveučilista, dok su u Hrvatskoj ocjene jos uvijek najvažnije. Zapravo da bi postao doktorand u Hrvatskoj, uvjet je da budeš top student bez obzira imaš li dovoljno razvijene ostale vještine.

Koliko se ja sjećam, ti si nastavio svoj doktorat u Leuvenu. U kojoj je to grupi bilo?

Na kraju prvog semestra u Belgiji, pitao sam svog mentora da mi napiše pismo preporuke kako bi se mogao prijaviti na doktorske programe. No iznenadio me prijedlogom da diskutiramo doktorsku poziciju u njegovoj grupi. Rekao mi je da je njegovo iskustvo s mojim radom jako pozitivno i da bi volio da ostanem s njegovom grupom. Na kraju sam se prijavio na još nekoliko pozicija, no s obzirom da je Leuven bio najbliži mojim interesima, ostao sam tamo. Podučen mojim iskustvom s diplomskim, ovog puta sam odabrao projekt sličan interesima mog mentora. Interesantno, tema projekta je bila slična jednome od predmeta koje sam slušao na FER-u i mrzio iz dna duše koliko je bio dosadan! Jednostavno nije bio dobro podučavan. Sad, nakon što sam se našao okružen ljudima koji vole učiti, podučavati i mentorirati, shvatio sam koliko je ta tema bitna. I šest godina kasnije, još uvijek mi je fascinantna.

Zvuči kao zanimljiv projekt. Reci nam nešto o njemu.

Umjetna inteligencija je u suštini oponašanje ljudske inteligencije i vještina rješavanja problema. (I još uvijek je jako loša u tome.) Ono što je privuklo moju pažnju je rješavanje problema na različitim stupnjevima apstrakcije. Odlučio sam to oponašati u svom radu. Evo da vam dam primjer. Zamislite da planirate put. Ukoliko želite putovati do Leuvena iz mojeg doma u Požegi, nećete samo sjesti u auto i voziti. Prvo ćete pronaci let iz Hrvatske u Belgiju: to će povezati vaše zemlje interesa. Nadalje, shvatit ćete ubrzo da je najbliži aerodrom u Hrvatskoj u Zagrebu, a ne u Požegi, te ce te proučiti kako doći do Zagreba. Slično je s Belgijom – aerodrom je u Charleroi, a ne u Leuvenu. Jednom kad to shvatite, počet ćete razmišljati kako navigirati unutar gradova kako bi točno dosli do adrese vaše kuće.

Taj problem sadrži tri stupnja apstrakcije: zemlja-do-zemlje, grad-do-grada, ulica-do-ulice. I upravo takvo rješavanje problema je jedinstveno ljudima, nijedna druga životinja to može. Zapravo, kognitivni znanstvenici vjeruju da je mogućnost apstraktnog mišljenja upravo razlog zašto su ljudi postali inteligentna bića naspram majmunima. I postoji još nebrojeno puno primjera kako mi to lako možemo primjeniti, dok računala u tom ne uspijevaju. U našem radu smo pokazali da mozemo naučiti računala da razmišljaju apstraktno, no samo u rješavanju jednostavnih problema. Ukoliko pokušaju riješiti kompleksan problem, jednostavno propadaju.

S obzirom da si još uvijek u istom labosu, istoj grupi, radiš li na istom projektu kao postdoktorand?

U široj slici da, radim u istom podrucju, no postoji velika razlika između doktoranda i postdoktoranda. Tijekom doktorata sam se fokusirao na specifičan problem, spečifican projekt, koji mi je omogućio da se znanstveno razvijem. No, tijekom postdoktorata na taj spečifican problem sad postoji niz različith projekata. Uloga postdoktoranda je da premoste vrijeme između doktorata i postojanja profesorom, što uključuje ne samo rad na vlastitom projektu, nego razvijanje dugoročne znanstvene vizije, dizajn nekoliko projekata i mentoriranje studenata koji rade na tim projektima. Zapravo, vrijeme koje provodim radeći na projektu je puno kraće nego prije, s obzirom da uz sve prethodno spomenute poslove moram i kolaborirati na različitim projektima, moram se prijavljivati na natječaje za dodatne financije, organizirati radionice na konferencijama, organizirati predavanja itd.

Kao osoba koja voli znanost, nedostaje ti li raditi više znanosti?

Ovisi. Ovaj način posla mi je zapravo super. (Iako se često žalim da bih volio imati više vremena za istraživanje.) Volim razmišljati o problemima i formulirati znanstvena pitanja, razvijati rješenja i dizajnirati eksperimente. No pravi posao podrazumijeva implementiranje rješenja na ta pitanja, sto je nešto što mogu raditi moji studenti. Nakon nekog vremena je ok ne zaprljati ruke kodiranjem, s obzirom da je to na početku super zabavno, no kasnije uključuje jako puno troubleshootinga. Uz to, obožavam razmjenjivati ideje s mojim kolegama i na taj način razvijati nove. Ova uloga mi omogućuje da radim na više projekata istovremeno – dok sam za vrijeme doktorata radio samo na jednom problemu, sad radim istovremeno na nekoliko. Dodatan razlog zašto mi je to super jest činjenica da sam osoba koju je lako distraktirati novim idejama, te postanem frustriran ako trebam čekati puno vremena da radim na tome. Jedino što ne volim, odnosno nisam volio u početku, je pisanje projekta za prijavu na natječaje. No naučio sam da je to poprilično slicno onoj razmjeni ideja i dugoročnom razmišljanju o znanstvenim problemima. A to je nešto što volim. Jednostavno se ideja treba raspisati u dijelove poput što je potrebno za to ostvariti i kako će se razviti vremenom, bez previše detalja. Naravno, oni rezultati što su po dobivenom projektu obećani treba dostaviti, no to također može biti nešto jednostavno. U onom trenu kad se dobije natječaj, počinje dodatno razvijanje prvobitne ideje.

Koji su tvoji idući koraci?

Iako sam osiguran na neko vrijeme s mojim osobnim postdoktorskim financiranjem, počeo sam se polako prijavljivati na različite profesorske pozicije. Prije nego što se prijavljujem, istražujem kako sveučiliste investira u istraživanje naspram primjeni, koliko vremena odlazi na podučavanje i slično. Nije mi bitna zemlja, iako postoji tendencija prema razvijenijim zemljama Europe s obzirom na njihova odlična sveucilista.

Ljetna škola znanosti

Mi ti želimo sreću s odlukama na tvom putu, te se nadamo da ćemo čitati nešto više o tvojoj grupi kroz idućih par godina. No prebacimo se na temu Ljetne škole znanosti. Spomenuo si da te Kristina uvela u svijet S3-a, kako se to dogodilo?

Da, Kristina Majsec je održala predavanje na ljetnom kampu Mladih matematičara te mi je ispričala kako izgleda S3. Ona me zapravo pozvala da organiziram radionicu na S3-u kojeg je organizirala 2011. Nažalost, u zadnjem trenu sam morao odustati zbog prakse, no impresionirao sam je s obzirom da sam u tom kratkom vremenu uspio pronaći i organizirati zamjenu. Pa me pozvala da budem voditelj projekta iduće godine.

Baš super! Pa kako ti je bilo 2012-te?

Mislim da je najvažniji faktor taj da je S3 nešto što mi je osobno nedostajalo za vrijeme moje srednje škole! U to vrijeme bi bilo jednostavno teško pronaći informaciju o školi ukoliko ti to nije netko rekao. No kad sam napokon došao na S3 i bio okružen ljudima koji razmišljaju na sličan način, taj osjećaj je bio fenomenalan. Sjećam se da je priprema projekta bila izazovna, no jednom kad sam počeo, bilo je ok. Moji polaznici projekta su bili jako zainteresirani i pitali su jako puno pitanja. Osobno mi je bilo važno da sam saznao da ukoliko se zainteresiram za nešto, nije mi teško raditi ni čak dosadne stvari vezane uz to. Npr. kad sam 2013. organizirao školu, nije mi bilo super drago tražiti financije i ostale administrativne stvari, no zavolio sam to jer je to postalo dijelom višeg cilja.

Takoder, ti si se 2012. pridružio Društvu za Edukaciju-van-Okvira (EVO), udruzi koja organizira S3, te si danas na čelu te organizacije. Koji su izazovi te pozicije?

Da, u to vrijeme postojalo je pravilo da tko god želi organizirati školu, mora se učlaniti u Udrugu, a s obzirom da smo se te godine proširili u Požegu, bilo je jasno što napraviti. Biti u toj poziciji je doduše nesto sasvim drugo. Moram priznati da se ponekad osjećam da sam u politici i da je nekad teško završiti nešto. Bilo je to, i još uvijek je, interesantno iskustvo rada s volonterima na raznoraznim izazovima (većinom administrativnih). Najveći izazov je doduše rad na potpuno volonterskoj osnovi. Tko god se odluči na to, daje svoje slobodno vrijeme za višu svrhu. Pritom, žele raditi nešto u čemu uzivaju, npr. osmišljavanje projekata, pronalazak voditelja projekata za S3 i slično. No postoji toliko puno dosadnih stvari koje jednostavno netko treba završiti ukoliko želimo održati S3 i razviti svoje aktivnosti. To je nešto poput traženja financija, pregovori s hotelom i restoranom, održavanje dobrih odnosa sa svima itd. Zbog prirode takvih poslova, većinom jako malo ljudi volontira da u tome pomogne. No naravno i mi shvaćamo da nitko ne želi provesti svoje slobodno vrijeme na dosadne stvari.

Znači moramo to napraviti više cool, ili?

To bi bilo sjajno, no ni ja nisam siguran kako to napraviti (nasmije se). Mislim da svatko treba biti svjestan koliko toga se događa u pozadini i prihvatiti da to jednostavno treba biti napravljeno. Sve sto čini S3 fenomenalnim zahtjeva puno nezanimljivog posla. Jednostavno je taj posao nešto što ni polaznici ni voditelji ne vide. No, iako to nije najzanimljivije, nauči se jako puno te se steknu nove vještine koje će vam biti potrebne kasnije u vašoj karijeri. Također, i mi nosimo djelom te krivnje jer nismo dovoljno jasni koja su naša očekivanja. Mislim da se jako puno mladih ljudi obeshrabri jer misle da ukoliko se prijave na natječaj za financije te ukoliko ga ne dobiju, da će izdati naše povjerenje! A to definitivno nije istina. Ono što vrijedi je tvoj trud. Ne mogu vam ni prebrojati koliko puta nismo uspjeli dobili financije od 2013. do sad. No svakog puta naučimo nešto novo, primijenimo to i postajemo bolji. Samo se nemojte bojati!

Ukoliko je netko zainteresiran, što moze napraviti da postane dijelom EVO-a? U čemu bi mogli pripomoći?

Jednostavno nam možete pisati molbu na naš email i reći nam da ste zainteresirani da nam se pridružite. Rekao bih vam da pogledate naš website za više informacija o poslovima koje imamo, no većinu njih nećete pronaći tamo. Zasad. No, dodatan set ruku nam je potreban u različitim aspektima: pisanju natječaja, kreiranju novih projekata, održavanju starijih projekata, pomoć pri održavanju našeg website-a, rad s alumnijima itd. Količina zadataka raste kroz godine s obzirom da dobijemo nove ideje za poboljšanja.

Totalno se slažem s tobom, postoji toliko toga za napraviti! Možeš nam se pridružiti i ovdje, pišući svoje priče na blogu ili imajući intervjue s našim alumnijima. To je uvijek zabavno!
Prije nego završimo, zanima me kako izgleda tvoje slobodno vrijeme?

Slobodno vrijeme je sve kraće i kraće ovih dana, no zabavljaju me dvije stvari. Volim kuhati. To je počelo kao čista nužnost s obzirom da nisam imao vremena (ili volje) da odem u menzu, no onda sam shvatio da baš uživam kuhajući. Volim jesti i isprobati nove recepte te posebice degustirati jela različitih kuhinja svijeta. Nikad necu reći ne odlasku u tajlandski, sushi ili ramen restoran! Uz to, možda ne toliko uzbudljivo, no volim čitati. Oduvijek sam bio strastven čitač, te s obzirom da sam jutarnja ptica, zapravo čitam 2-3 sata prije odlaska na posao. Ponekad su to znanstveni članci, no također tu su i različite knjige. S obzirom na moje široke interese, čitam knjige različitih tema, ponajviše publicistiku: ljudska povijest i evolucija, kognitivne znanosti, društveni problemi itd.

Za kraj, koji savjet bi htio podijeliti s našom publikom?

Postoji nekoliko stvari koje bih i ja sam volio da sam znao ranije. Riješi se straha od neuspjeha. Čim prije ga se riješis, brže ćes početi učiti nove stvari. Većinu vremena (pritom stvarno mislim većinu vremena) se pritom ništa negativno neće dogoditi ukoliko u nečemu ne uspiješ. Zapravo ćeš brzo shvatiti da se iz neuspjeha uči više nego iz uspjeha. Postoji li jednostavan problem i ti ga riješis, jel stvarno bio toliko interesantan? Izazovi sam sebe sa stvarima koje možda ne razumiješ dovoljno i razvit ćes puno vještina na tom putu. Ukoliko nisi siguran želis li otići na praksu jer nije to baš točno ta tema interesa, probaj. Cesto nećeš ni znati što je druga tema, pa zašto ne probati. Ukoliko i bude nešto što te ne interesira, barem si to naučio. Ja sam isprobao toliko različitih stvari, i stvarno ne mogu reći da sam ikad požalio. To je uvijek bilo vrijedno iskustvo.

Takoder, poučen vlastitim iskustvom – nemojte vjerovati vlastitim očekivanjima, nego radije uzmite šansu koja vam se ukaže! Moje očekivanje me stvarno znalo iznenaditi – nešto sto sam očekivao dosadnim se pokazalo jako zanimljivim. Pa pogledajte me danas, radim na super interesantnim temama koje sam mrzio tijekom studija. Jednostavno uzmite svaku šansu koja vam se pruži jer nikad ne znate što ćete sve naučiti! I pritom se zabavite!

Zanimaj se za širu sliku i budi selektivan u detaljima. Moj osoban dojam je da znanost postaje sve više specijalizirana, sto nije dobro. Naravno, mogu pričati samo o području umjetne inteligencije, no ljudi su danas toliko specijalizirani da osmišljaju iste stvari, a to definitivno nije nešto što pridonosi znanosti. Kad imaš širu sliku, lakše ti je vidjeti veće probleme i omogućuje ti da budeš kompetentniji znanstvenik.

Hvala ti Sebastijane na vremenu uloženom u intervju. Za sve one koji još uvijek imaju pitanja, slobodno ih ostavite u komentarima!

Autor Petra Gerber

Računalna biologinja s fokusom na podatke pojedinačnih stanica. Entuzijastica društvenih igara i pričanja s našim alumnijima.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.